Stjepan Vranko, djed kazivačice, u mladosti je izgubio oko pa je proglašen nesposobnim za ratovanje. Godine 1917. ipak je mobiliziran te je radio kao bolničar u Zagrebu i tamo dočekao kraj rata. Djed je pričao kako je u ratnoj bolnici bilo mnogo vojnika prividno zdravih, ali su zapravo bolovali od sifilisa i naposljetku od njega i umrli. Stjepan je imao tri brata: Matu, Lovru i Vida. Svi su sudjelovali u Prvom svjetskom ratu, na bojištu u Galiciji. Vid je u ratu izgubio nogu i zbog toga kasnije nosio drvenu protezu. Obitelj je bila brojna, ali je velik dio obitelji stradao od španjolske groznice u poraću.

p1-fotografija (oberst Ivan Mesić); p2-fotografija (Soča 1917., minobacač); p3-fotografija (razrušeni mlinovi, 1917.); p4-fotografija/dopisnica (vlč Franjo Milić, slao prabaki kazivača) || Fotografije su dospjele u obitelj kazivača preko prabake kazivača. Tri fotografije vojnika s talijanskog fronta. Te fotografija/dopisnica koju je dušebrižnik Franjo Milić poslao prabaki kazivača.

Srećko Kamenarić (1899-1969), djed kazivačice, potjecao je iz siromašne obitelji, živio je u Marinovcu (danas Jarčani, od Križevca prema Apatovcu). Kuća u kojoj je živio još uvijek postoji. Bio je kirijaš, imao je konje i prevozio građevni materijal s Drave. Bio je sudionik Prvog svjetskog rata (fotografije priložene), kazivačica ne zna detalje o djedovu ratnom putu, zna i sjeća se događaja o djedu prije i poslije rata. || p1-fotografija (Na spomen iz Petrinje 10. novembra 1917., 8 vojnika, S. Kamenarić drugi slijeva sjedi kraj strojnice); p2-fotografija (Na spomen iz Petrinje 10. nevembra 1917., 21 vojnik, S. Kamenarić gornji red 1. zdesna stoji)