PRIČA O MOM DJEDU
Fotografija je poslana 1914. godine, 21. kolovoza, nekoliko dana prije odlaska Matija Zibara, djeda Vladimira Zibara, na Solunski front, gdje je iste godine ranjen pri čemu je ostao bez desne ruke. Dopisnicu je Matija Zibar poslao iz Temišvara svom bratu u Delnice.
predmet 1 - fotografija - fotografija je studijski portret dva austrougarska vojnika u uniformi, od kojih je jedan Matija Zibar. Izrađena je u studiju Visit Portrait
CONTRIBUTOR
VLADIMIR ZIBAR
DATE
1914
LANGUAGE
hrv
ITEMS
2
INSTITUTION
Europeana 1914-1918
PROGRESS
METADATA
Discover Similar Stories
Priča Dalibora Prge o njegovome djedu Ivanu iz Cima kod Mostara
3 Items
Ivan Prga je rođen u Cimu 1896. godine, bio je iz siromašne obitelji. Priču sam čuo od svoga djeda 70ih godina. Radio je na vinogradima kod bogatijih muslimanskih obitelji. Godine 1914. nasilno je unovačen i odveden je na silu. Pretpostavljam da je odbio poziv. Uvijek je spominjao majku i nije imao braće i sestara . Oca nije upamtio. Nakon toga je odveden u Linz, nisam siguran za lokaciju. Putovanje je bio veliki kulturni šok za njega. Viđao je zabavne parkove što je bilo novo za njega. Ljudi su imali novac ali nisu njime imali što kupiti. Nije nikada pominjao postrojbu u kojoj je bio, možda je zaboravio ili nije smatrao da je bitno. Pričao je dogodovštinu kad je bio na gađanju. Pucali su pet metaka u papirnu metu. Namjerno je promašio i pogodio vrh drveta. Časnik se toliko razbjesnio da ga je sabljom gonjao preko poligona da ga tuče uz bezobrazne izraze. Svi koji su dobro gađali dobili su šice(odličje za gađanje). Kao nagradu dobri strijelci su otišli na front i niko se nije vratio živ. Moj djed je po kazni postao saper (inženjerstvo ili opkoparstvo). Poslan je u Galiciju gdje je bio oko 3 km od fronta i prevozio drvo. Bio je šokiran postupcima prema seljacima u Galiciji, tj. kako se loše ophode prema njima. Iako je Austrija bila siromašna, Mađarska je bila bogata kao Amerika. Za bijedu je krivio trgovce koji su krili robu da bi digli cijenu i da bi država što prije pala. Jednog dana časnik je pitao tko zna raditi na parnom mlinu. Iako je prvi put čuo za to, javio se da zna raditi. Nakon toga je poslan u Mađarsku u Budimpeštu koju je obožavao. Tamo je skoro cjeli rat radio na parnim mlinovima i po njegovim riječima citiram: Ratovao samo sa Mađaricama. U cijelom ratu ispalio je samo pet (5) metaka. Krajem rata je dezertirao kad je čuo da ide na front. Uhvatili su ga kad se vratio kući i odveli u Petrovaradin. Srećom 1918. godine država je pala i pobunjeni vojnici su ga oslobodili. Po njegovoj priči čuvao ih je jedan mađarski vojnik, tinjedžer. Iako su ga napali nenaoružani vojnici, a on je imao pušku; nije ni pokušao da se brani, toliko se uplašio. Tukli su ga i htjeli linčovati. Moj djed je spasio tinejdžera rekavši napadačima da on radi samo što mora. Nakon toga se vratio kući. Iako je u Austrougarskoj živio kao kmet i siromašno, i umalo ga nije ubila, o Austrougarskoj je uvijek govorio sve najbolje i da je bila poštena država. Nakon rata radio je na željeznici prvo kao ložač,a onda kao željezničar. Umro je 1984. godine u Mostaru. ENGLISH: Ivan Prga was born in Cim 1896. His family was very poor. I´ve heard this story from grandfather in the 70-ies. He worked in vineyards at rich muslimfamilies. In 1914 he was forcibly recruited and taken. I supose he refused to go on call. He always talked about his mother. He did not have brothers and sisters. He didn´t remember his father. Ivan was taken to Linz, not sure for location. That voyage was a big cultural shock to him. He saw the amusement parks and it was all new to him. People had money but they didn´t have anything to buy. He never mention his army unit, maybe he had been forgot or he didn´t mean that is important. He talked about his adventures when he was on shooting point. They shot five bullets at the paper target. He missed on purpos and he hit the peak of the three. Officer was so mad that he chased him around the polygon with saber, shouting rude expressions. Everyone who shot good get a „šica“ ( medal for shooting). He was sent to Galicia, where he was transporting wood. He was shocked by the acta n behaviour towards peasants. Austria was poor country and Hungary was rich like America. For poverty Ivan blamed traders who were hideing goods to boot the price and that the state fall the faster as possible. One day officer asked who know how to work on steam mill, even dought he heard for that job for the first time in his life, he said je know how to work. After that he was sent to Hungary, Budapest which is adored. He worked there, on steammills during the whole war and he was saying he was fightening only with Hungarians. In the whole war he shot five bullets. At the end of war, when he heard that he would had to go on front, he deserted. They catch him when he came back home. They arrested him and took him to Petrovaradin. Luckily 1918, state has fallen and the rebel soldiers saved him. As he said, they have been secured by the hungarian solider, a teenage boy. Although he was attacked by non armed soliders, he didn´t try to fight back, although he had a rifle. They beat him and wanted to lynch him. My grandfather saved a boy saying that he was just doing what was told to him. After that he came back home. Although in the Austro-Hungary he lived as a farmer and in poverty, and the state almost killed him, he always said that Austro.Hungary was the best and it was fait country. After the war he worked at trainstation as a stoker, and than as a railwayman. He died in 1894 in Mostar.
O djedu Teodoru Ivkoviću
1 Item
Djed po majci zvao se Teodor Ivković. Rođen je u Vojniću, općina Bukovica. I on je poginuo na Solunskoj bojišnici kao i djed po ocu. Iza njega je ostalo četvero djece. Baka se zvala Kata i od nje je slušao priče o svom djedu. Mama Anđelija, najmlađa, rođena je 1912. godine kao i otac, imala je braću Miloša, Jelicu i Danicu. Kao udovica poginulog vojnika baka je u Kraljevini primala potporu za nejaku djecu i kasnije do kraja života. Umrla je vjerojatno oko 1966.
Priča o Soči
1 Item
p1-fotografija (oberst Ivan Mesić); p2-fotografija (Soča 1917., minobacač); p3-fotografija (razrušeni mlinovi, 1917.); p4-fotografija/dopisnica (vlč Franjo Milić, slao prabaki kazivača) || Fotografije su dospjele u obitelj kazivača preko prabake kazivača. Tri fotografije vojnika s talijanskog fronta. Te fotografija/dopisnica koju je dušebrižnik Franjo Milić poslao prabaki kazivača.