Priče mojeg djeda Ivana i bake Bare Petrić iz Đelekovca
U dugim zimskim večerima u našoj kući, kao i u drugim kućama na selu, pričale su priče ili se razgovaralo o svemu i svačemu pa tako i o Prvom svjetskom ratu. To su bili razgovori koje su vodili moj otac i oni koji su došli k nama u posjetu, a to su bili susjedi, rodbina ili prijatelji obitelji. Mene nisu zanimale priče o tome kako je rodio kukuruz, koliko praščića je imala prasica, ali kada se pričalo o ratu tu sam naćulio uši i pažljivo slušao.
Tako je i potekla priča o djedu Ivanu i njegovom učešću u Prvom svjetskom ratu. Djeda se jako slabo sjećam, nažalost, umro je kada sam imao tri godine.
Djed se oženio s mojom bakom Barom. Uskoro su dobili sina Franju, a zatim kćerku Francu. Živjeli su u kući u kojoj je uz djedovu obitelj živjela još jedna obitelj s kojom nisu bili u rodbinskoj vezi. Djed, baka i djeca živjeli su s pradjedom Josipom, prabakom Katom i tetkom koja nije bila sposobna samostalno živjeti zbog fizičkih i psihičkih poteškoća koje je imala.
Kako Prvi svjetski rat nije prestajao, već se širio, Austro-Ugarska je trebala sve više vojnika ili da bi zamijenili poginule ili ranjene ili da bi ratovali na novim bojištima. Vršila se dodatna mobilizacija u selima i gradovima. Lijep život mojeg djeda i bake prekinuo je poziv u vojsku, a to je značilo poziv na bojište. Nije on sam otišao u rat, već je otišlo i mnogo drugih sumještana. Tako je na bojište otišao i suprug Ivanove sestre. To je samo pojačalo veliki jad u kući moga djeda kao i u kući njegovog šogora.
Kod kuće je ostavio suprugu Baru, sina Franju starog 5 godina, kćerkicu Francu staru oko godinu dana, oca Josipa, majku Katu i tetku.
Nakon kratke obuke poslan je bio sa svojom jedinicom na bojište u Italiju. Njegova jedinica vodila je borbe na rijeci Piavi. Piava je bila opasno bojište, na kojem je Austro-Ugarska imala uspjehe, no to je mnoge vojnike stajalo živote. Bilo ih je i mnogo ranjenih. Za vrijeme nekog okršaja, tu je bio ranjen i moj djed. Zadobio je ozlijede očiju. Ne znam kakve je prirode bila ozljeda, od bojnih otrova ili je zadobio mehaničku ozljedu. No, s ostalim ranjenicima odmah je bio transportiran u vojnu bolnicu u Salzburg. U bolnici je proveo nekoliko mjeseci. Nakon saniranja ozljede poslan je kući na oporavak. Kod kuće je dočekao kraj rata. Vid mu je bio oslabljen, smanjena mu je radna sposobnost, traume iz rata (danas je to PTSP ) promijenili su mu osobnost. O invalidnosti nije bilo ni govora. Kao prvo, on je bio u neprijateljskoj vojsci – vojsci gubitnika. Drugo, seljaku nije trebao besprijekorni vid - dovoljno je bilo da razlikuje kukuruz od pšenice, kravu od svinje i on je za novu državu bio sposoban za rad. Invalidninu su dobivali samo oni ranjeni vojnici koji su ostali bez ruke ili noge. Traume su ostale, ali se s njima nosio. Bio je siromašan seljak koji je prehranjivao svoju obitelj na nekoliko jutara zemlje, živjelo se vrlo teško, gotovo na rubu gladi. Život ga nije ni dalje mazio, umro mu je sin Štefek koji nije imao ni godinu dana, a u Drugom svjetskom ratu poginuo mu je najmlađi sin Mijo. Najveća radost mu je bilo moje rođenje, pričali su mi da me jako volio i sve bi mi dao te bi mi dozvoljavao da izvodim svakakve nepodopštine.
Nakon djedovog odlaska u rat baka Bara nastavila je živjeti s djecom Franjom i Francom, svekrom, svekrvom i tetkom. Radila je na obiteljskom gospodarstvu, ali je i nadničarila kako bi prehranila djecu. Po danu je radila, a po noći se Bogu molila, molila je Boga da joj se njezin suprug vrati iz rata živ i zdrav. Pisma od vojnika s bojišta nisu dolazila. Na samom frontu nije bilo moguće ni napisati pismo, a kamo li ga poslati kući. Neizvjesnost je bila ogromna. Jadna baka kao i ostale žene koje nisu znale jesu li im muževi živi. Nedjeljom je išla u crkvu. U crkvi je bilo jako puno žena čiji su muževi bili u ratu. Poslije mise žene su razgovarale o svačemu, ižeđu ostaloga i o svakojakim sredstvima pa i vradžbinama kako doznati jesu li im muževi živi. Bila su to grozna vremena, gotovo da nije prošao tjedan, a da općinski pandur nije donio obavijest o pogibiji nekog od mještana.
Baka mi je pričala, da joj je neka žena rekla kako da dozna je li joj muž živ. Treba uzeti konac i na njega staviti svoj vjenčani prsten. Jedan kraj konca treba uhvatiti rukom neka žena, a drugi kraj konca žena koja ima muža u ratu. Žene moraju imati mirne ruke i ne smiju tresti konac s prstenom. Ako se prsten bez ikakve trešnje konca počinje micati, to je znak ženi da joj je muž živ. Tako je i ona, očajna što nema nikakvog glasa od muža, pokušala to s prstenom. Dogovorila je sa šogoricom (sestrom svoga supruga) kojoj je muž također bio na ratištu, da to isprobaju. Jedne nedjelje nakon mise dogovorile su da one idu k baki i da ispitaju jesu li njihovi muževi živi. Te nedjelje kod kuće bila je samo tetka, koja nije znala o čemu se radi pa nije ni obraćala pažnju na njih. Baka je pričala da su stavile najprije na konac njezin prsten i on se počeo sam od sebe micati. Bila je presretna jer je to bio znak da je njezin muž živ. Zatim je na konac prsten stavila njena šogorica. Baka je pričala da je prsten mirovao, no šogorici je zadrhtala ruka pa se prsten pokrenuo i to je bio znak da je i njezin muž živ. Iz rata su se obojica vratili živi.
P1. Fotografija Ivan Petrić
Photograph
Djed Ivan Petrić
Remembrance
CONTRIBUTOR
Mijo Petrić
DATE
-
LANGUAGE
hrv
ITEMS
1
INSTITUTION
Europeana 1914-1918
PROGRESS
METADATA
Discover Similar Stories
Priče Ivekovog djeda Josipa iz Đelekovca
1 Item
Moj prijatelj Ivek je imao sreću što je njegov djed Josip Levak živio mnogo duže od mojeg. Kada smo se igrali u Ivekovom dvorištu i umorili se, njegov djed nam je pričao priče o svemu pa tako i o tome kako mu je bilo u Prvom svjetskom ratu. Dalje ću ga zvati djed Josip. Djed Josip ratovao je na Istočnom bojištu, u Galiciji. Prema njegovom pričanju rat je bio strašan. Mnogo je mladića poginulo. Pričao nam je da je često bio gladan, jer poljska kuhinja nije došla do njihovih položaja što zbog ratnih operacija ili su kuhinju zarobili neprijatelji ili su pokrali namirnice vojnici u pozadini pa kuhari nisu imali iz čega skuhati hranu. Moral vojske je bio jako nizak. Vojnici su mrzili časnike, a naročito dočasnike. Kada nije bilo pucanja, dočasnici su izmišljali nepotrebne poslove koji su vojnike jako iritirali. Dok je vojska gladovala časnici i dočasnici su uvijek imali hranu, ako ne kuhanu onda suhu. U takvom stanju vojnici su samo čekali trenutak da se predaju Rusima. Ruska propaganda je radila punom parom. Raznim kanalima širili su informacije, da ako ih zarobe Rusi oni će ih transportirati u Rusiju, gdje nema bojišnice, nema rata, radit će na poljima i imat će hrane. Poruka je bila zanimljiva vojnicima – seljacima. Oni će kao ratni zarobljenici raditi u poljima poslove koje znaju raditi, neće strahovati od borbenih djelovanja i imat će dovoljno hrane. Pričao nam je djed Josip da su jedva čekali da počne sukob, da Rusi napadnu. Dogovorilo se njih nekoliko da oni neće pucati na Ruse već će ih pustiti da ih zarobe. Nije trebalo dugo čekati. Zapucalo se, Rusi navalili i zauzeli su položaje Austro-ugarskih vojnika i razoružali ih i zarobili. I tako se djed Josip našao u ruskom zarobljeništvu. Nakon početne euforije, djed Josip se strašno razočarao. Od svih priča o dobrom životu u Rusiji istina je bila da tamo nema rata. Nakon što su ih razoružali, Rusi su ih natjerali da pješače jako daleko (on je rekao preko 100 kilometara ) do prve željezničke postaje. Zatim su vlakom u vagonima za prijevoz stoke transportirani daleko u Rusiju. Od toliko željene hrane nije bilo ništa. Gladni i iscrpljeni iskrcani su negdje u polju. Tu su ih čekali seljaci sa zaprežnim kolima i odvezli ih u selo (ime sela nikad nije spomenuo ili ga ja nisam zapamtio). U Rusiji su muškarci bili na bojištu te su zarobljenici bili korišteni kao radna snaga za najteže poslove na obradu zemlje. Za uzvrat hranili su ih s otpatcima hrane kakvima su kod kuće hranili svinje. Seoski starješina bio je sve u selu i sudac i žandar i nadglednik. Razmišljali su da pobjegnu, ali nisu imali kuda. Sve oko njih bila su nepregledna polja. Nije im preostalo ništa drugo nego da rade i na taj način proizvode hranu za Ruse na frontu. Seosko stanovništvo u Rusiji također je bilo nezadovoljno jer ni ono nije imalo dovoljno hrane. Nisu bili zadovoljni svojim položajem, no smatrali su da je još gore biti na frontu. U selo su često puta svraćale naoružane skupine koje su otimale i ono malo hrane što im je preostalo. Uskoro se u Rusiji dogodila revolucija. Sada se nije znalo tko je gospodar. Lokalni poglavari smijenjeni su kako se izmijenjivala vlast. Kako je djed Josip pričao, danas su naređivali bijeli, a za nekoliko dana njih bi protjerali crveni te su provodili svoju vlast. Sve je bilo neizvjesno, danas su na imanju bili jedni, a već za nekoliko dana su došli drugi. To se stalno izmjenjivalo uz pucanje, to je bio pravi rat. Bez obzira koji bi bili na vlasti, svi su samo uzimali sve što im je došlo pod ruke i domaćima i zarobljenicima. Zbog velike nesigurnosti polja se nisu obrađivala, hrane nije bilo. Zavladala je prava glad i među lokalnim stanovništvom kao i među zarobljenicima. Takvo stanje trajalo je dok selo nisu zauzeli crveni. Nakon nekog vremena, konačno je stigla naredba da se svi zarobljenici vraćaju kućama. Zarobljenike su kolima dovezli na željezničku stanicu, odakle su vlakom bili su transportirani kući. Djed Josip nije nikada vjerovao ni jednoj vlasti i ni jednoj politici. Omiljena mu je bila uzrečica: „ Celi svet je jen velki ringišpil kojeg cigani vrtiju“. Slobodan prijevod bi bio: „ Cijeli svijet je jedan veliki vrtuljak kojim upravljaju lažljivci, kradljivci i prevaranti“.
Priče Kanasa iz Đelekovca
1 Item
Tog čovjeka, inače susjeda iz naše ulice u Đelokovcu, selu blizu Koprivnice, zvat ću Kanas (seoski čuvar svinja – svinjar ) jer je bio svinjar u drugom dijelu sela. Jutrom kad bi išao čuvati svinje koristio je prečicu kroz naše dvorište i vrt. To je bilo vrijeme kada je moj otac uzgajao krave. Gotovo svakodnevno društvo mu je pravio susjed, koji je bio upravitelj Seoske radne zadruge. Kad je Kanas prolazio kroz dvorište otac i susjed bi ga znali samo pozdraviti uz pitanje kako je, a ponekad i zabaviti. Tada bi ga najčešće pitali za događaje iz Prvog svjetskog rata, zarobljeništva u Rusiji, pristupanju boljševicima i učešću u boljševičkoj revoluciji u Mađarskoj. Kada bi mu bilo postavljeno to pitanje, Kanas se znao toliko raspričati, da je često puta zaboravio na posao koji ga čeka. Kada bi ga opomenuli da su svinje trebale biti već na „ gmanju“, on je tada trčao do druge ulice kako bi smanjio zakašnjenje. Bilo ga je smiješno, a više žalosno gledati kako trči tako šepav. Šepavost je bila posljedica ozljede noge u ratu ili revoluciji. Priču sam često puta znao slušati od oca i susjeda koji su se ismijavali iz Kanasevih neodgovornih postupaka. Pa ću je po sjećanju pokušati ispričati. Kanas je rođen u Međimurju, koje je u to vrijeme bilo sastavni dio Mađarske. U rat je mobiliziran kao pripadnik Ugarske vojske. Bio je upućen na bojište gdje je ratovao s Rusima. Pao je u zarobljeništvo i odveden u Rusiju. U Rusiji je tada došlo do Oktobarske revolucije ili je ona već trajala. Boljševici su vrlo vješto pristupili zarobljenicima i vrbovali ih na svoju stranu. Kanas je tada kao mladić bio očaran pričom boljševika o jednakosti svih ljudi i borbi protiv veleposjednika, kao i parolom da „čovjek treba raditi koliko može i jesti koliko hoće“. Veličalo se među zarobljenicima Lenjina i boljševike. Pristupio je boljševicima. Kada je u Mađarsku „izvezena“ boljševička revolucija, u Rusiji su među mađarskim zarobljenicima propagirao odlazak kući i priključivanje revoluciji. Kanas nije u Rusiji dobio ni zemlju niti ikakve pogodnosti već mu je ponuđeno da ide u svoju domovinu Mađarsku pomoći boljševičkim revolucionarima u dizanju revolucije. Mnogim mladićima pa tako i Kanasu, bilo je ideološki vrlo blisko tumačenje, da će grofovima oduzeti zemlju i dati je seljacima koji je i obrađuju. I to je sav ushićen prihvatio. Nekim zarobljenicima nije bila zanimljiva boljševička revolucija već im je bio zanimljiv povratak kući. Uskoro su svi dobrovoljci, a dotada ratni zarobljenici bili prebačeni u Mađarsku. Kanas se zdušno borio protiv buržoazije i grofova i ideoloških zastranjenja. Bio je na strani Béle Kuna. Uskoro je shvatio da je opet u ratu, ali sada u Mađarskoj, u zemlji čijim se jezikom slabo sporazumijevao jer mu je materinji jezik bio hrvatski - međimurski. Borbe su bile teške. Uvidio je da revolucionari gube. Shvatio je da sve može riješiti bijegom iz vojske Bele Kuna kući u Međimurje. Iskoristio je priliku i pobjegao kući. Tu su ga domaći mađaroni prokazali vlastima, jer on kako je bio naivan sve je prvom priliko javno ispričao. Kada su to saznali organi vlasti po njega su poslali vojsku. Kada je on shvatio da njega traže zbog učešća u revoluciji, pobjegao je preko Drave, kako Međimurci govore „ na Horvatsku“. U Hrvatskoj koja je tada bila dio Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, madžarska država nije mu mogla ništa. Odnosi između dviju država nisu bili baš najbolji tako da Mađari nisu mogli tražiti njegovo izručenje. Nije se mnogo udaljavao od Međimurja. Došao je u selo Đelekovec koje je blizu njegovog doma, ali dovoljno daleko od mađarske vlasti. U Đelekovcu se i oženio siromašnom djevojkom Jelenom, a obitelj je prehranjivao čuvanjem tuđih svinja. Moj otac i susjed su ga kasnije, nakon Drugog svjetskog rata često puta provocirali da bi Mađari mogli doći po njega sad kada su i Mađarska i Jugoslavija boljševičke. No on bi im odgovarao da je to nemoguće, jer njega Tito čuva.
Uspomene na djeda i pradjeda
5 Items
A. Pavković je bio u zarobljeništvu u Rusiji, jedne noći su bježali i u jednom momentu su čuli lavež pasa, osjetili su da su ugazili u vodu. Zazvali su ime Božje, i kao da je ruka držala fenjer i krenuli su za tom svjetlošću i spasili se. Gospođa Marica Vodanović je unuka A. Pavkovića i kćer Radojke koja se spominje u pismima. Fotografije su slane kao razglednice. Tekst fotografije 0001: 19.III.1916. Draga ženo! Evo i tebi moja slika, neka me vidiš makar u sliki. Eto i Radojki mojoj njezinog tate, nekaga gleda dok Bog dade pa i tata dogje svojoj kući. Piši mi jesili dobila. Jasam fala Bogu sa zdravljem dobro, piši kako ste vi. Sad više ništa, nego primi srdačni pozdrav od svoga Pavković Ante i tate. Tekst fotografije 0002 16.IV.1916- Draga ženo! čestitam ti uskrsne blagdane, tebi i mojoj Radojki i našim komšijama i prijateljima, želeći da dragi Bog da da ih dogodine ako Bog da skupa proslavimo sretno i veselo sa svojom Radojkom. Draga ženo, ja sam fala Bogu dobro dobro i zdravo, koje i vama želim. Evo ti ova karta, gdje smo se slikali sa svojim drugovima 10.kr jedna karta. Draga ženo, nemoj se sa mnom brinuti sve će biti dobro ako Bog da onako kako bude sugjeno samo ti pazi sebe i našu Radojku dragu pa proće i ovo. Lani je tata išao sa svojom Radojkom na uskrs šetati, a ove godine koliko je daleko od vas pa dogodine će se opet promijeniti jerbo ništa stalno nije. Sad više ništa nego primite srdačne pozdrave. || 0001- fotografija Ante Pavkovića s dva suborca 0002- grupna fotografija Ante Pavkovića sa suborcima, A. Pavković označen strelicom 0003- vizit karta - Anto Pavković, stolar iz Mostara