Slika je veličine 125 x 180 mm i nije original nego je skenirana. || Na slici iz 1915. g. nalaze se (s lijeva na desno): Tadija Drmać, Toma Drmać i Franjo Vrančić, svi mještani sela Rodoč kraj Mostara, BiH. Toma Drmać je moj pradjed s bakine strane (on je otac moje bake s očeve strane), a Franjo Vrančić je moj pradjed s djedove strane (otac moga djeda). Malo je podataka koje znam o svojim pradjedovima, a posebice su malobrojni oni koji se odnose na sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu. Do fotografije sam došao sasvim slučajno - moj školski kolega ju je dobio od župnika sela, pa mi je dopustio skeniranje iste. Zanimljivost je što se na istoj fotografiji nalaze oba moja pradjeda, obojica učesnici Prvog svjetskog rata na strani autrougarske vojske. Sva trojica na glavama nose fes što je očit znak da su pripadali Bosanskoj regimenti. Na poleđini slike rukom pišu samo podaci o imenima i godini nastanka slike - 1915.g. Gdje je nastala, kojom prigodom - nije mi poznato. Po tipu kuće koja se nalazi iza tri lika reklo bi se da je negdje u Slavoniji ili Vojvodini, no ne smijem to tvrditi sas sigurnošću.

Fotografija veličine 125 x 180 mm

U dugim zimskim večerima u našoj kući, kao i u drugim kućama na selu, pričale su priče ili se razgovaralo o svemu i svačemu pa tako i o Prvom svjetskom ratu. To su bili razgovori koje su vodili moj otac i oni koji su došli k nama u posjetu, a to su bili susjedi, rodbina ili prijatelji obitelji. Mene nisu zanimale priče o tome kako je rodio kukuruz, koliko praščića je imala prasica, ali kada se pričalo o ratu tu sam naćulio uši i pažljivo slušao. Tako je i potekla priča o djedu Ivanu i njegovom učešću u Prvom svjetskom ratu. Djeda se jako slabo sjećam, nažalost, umro je kada sam imao tri godine. Djed se oženio s mojom bakom Barom. Uskoro su dobili sina Franju, a zatim kćerku Francu. Živjeli su u kući u kojoj je uz djedovu obitelj živjela još jedna obitelj s kojom nisu bili u rodbinskoj vezi. Djed, baka i djeca živjeli su s pradjedom Josipom, prabakom Katom i tetkom koja nije bila sposobna samostalno živjeti zbog fizičkih i psihičkih poteškoća koje je imala. Kako Prvi svjetski rat nije prestajao, već se širio, Austro-Ugarska je trebala sve više vojnika ili da bi zamijenili poginule ili ranjene ili da bi ratovali na novim bojištima. Vršila se dodatna mobilizacija u selima i gradovima. Lijep život mojeg djeda i bake prekinuo je poziv u vojsku, a to je značilo poziv na bojište. Nije on sam otišao u rat, već je otišlo i mnogo drugih sumještana. Tako je na bojište otišao i suprug Ivanove sestre. To je samo pojačalo veliki jad u kući moga djeda kao i u kući njegovog šogora. Kod kuće je ostavio suprugu Baru, sina Franju starog 5 godina, kćerkicu Francu staru oko godinu dana, oca Josipa, majku Katu i tetku. Nakon kratke obuke poslan je bio sa svojom jedinicom na bojište u Italiju. Njegova jedinica vodila je borbe na rijeci Piavi. Piava je bila opasno bojište, na kojem je Austro-Ugarska imala uspjehe, no to je mnoge vojnike stajalo živote. Bilo ih je i mnogo ranjenih. Za vrijeme nekog okršaja, tu je bio ranjen i moj djed. Zadobio je ozlijede očiju. Ne znam kakve je prirode bila ozljeda, od bojnih otrova ili je zadobio mehaničku ozljedu. No, s ostalim ranjenicima odmah je bio transportiran u vojnu bolnicu u Salzburg. U bolnici je proveo nekoliko mjeseci. Nakon saniranja ozljede poslan je kući na oporavak. Kod kuće je dočekao kraj rata. Vid mu je bio oslabljen, smanjena mu je radna sposobnost, traume iz rata (danas je to PTSP ) promijenili su mu osobnost. O invalidnosti nije bilo ni govora. Kao prvo, on je bio u neprijateljskoj vojsci – vojsci gubitnika. Drugo, seljaku nije trebao besprijekorni vid - dovoljno je bilo da razlikuje kukuruz od pšenice, kravu od svinje i on je za novu državu bio sposoban za rad. Invalidninu su dobivali samo oni ranjeni vojnici koji su ostali bez ruke ili noge. Traume su ostale, ali se s njima nosio. Bio je siromašan seljak koji je prehranjivao svoju obitelj na nekoliko jutara zemlje, živjelo se vrlo teško, gotovo na rubu gladi. Život ga nije ni dalje mazio, umro mu je sin Štefek koji nije imao ni godinu dana, a u Drugom svjetskom ratu poginuo mu je najmlađi sin Mijo. Najveća radost mu je bilo moje rođenje, pričali su mi da me jako volio i sve bi mi dao te bi mi dozvoljavao da izvodim svakakve nepodopštine. Nakon djedovog odlaska u rat baka Bara nastavila je živjeti s djecom Franjom i Francom, svekrom, svekrvom i tetkom. Radila je na obiteljskom gospodarstvu, ali je i nadničarila kako bi prehranila djecu. Po danu je radila, a po noći se Bogu molila, molila je Boga da joj se njezin suprug vrati iz rata živ i zdrav. Pisma od vojnika s bojišta nisu dolazila. Na samom frontu nije bilo moguće ni napisati pismo, a kamo li ga poslati kući. Neizvjesnost je bila ogromna. Jadna baka kao i ostale žene koje nisu znale jesu li im muževi živi. Nedjeljom je išla u crkvu. U crkvi je bilo jako puno žena čiji su muževi bili u ratu. Poslije mise žene su razgovarale o svačemu, ižeđu ostaloga i o svakojakim sredstvima pa i vradžbinama kako doznati jesu li im muževi živi. Bila su to grozna vremena, gotovo da nije prošao tjedan, a da općinski pandur nije donio obavijest o pogibiji nekog od mještana. Baka mi je pričala, da joj je neka žena rekla kako da dozna je li joj muž živ. Treba uzeti konac i na njega staviti svoj vjenčani prsten. Jedan kraj konca treba uhvatiti rukom neka žena, a drugi kraj konca žena koja ima muža u ratu. Žene moraju imati mirne ruke i ne smiju tresti konac s prstenom. Ako se prsten bez ikakve trešnje konca počinje micati, to je znak ženi da joj je muž živ. Tako je i ona, očajna što nema nikakvog glasa od muža, pokušala to s prstenom. Dogovorila je sa šogoricom (sestrom svoga supruga) kojoj je muž također bio na ratištu, da to isprobaju. Jedne nedjelje nakon mise dogovorile su da one idu k baki i da ispitaju jesu li njihovi muževi živi. Te nedjelje kod kuće bila je samo tetka, koja nije znala o čemu se radi pa nije ni obraćala pažnju na njih. Baka je pričala da su stavile najprije na konac njezin prsten i on se počeo sam od sebe micati. Bila je presretna jer je to bio znak da je njezin muž živ. Zatim je na konac prsten stavila njena šogorica. Baka je pričala da je prsten mirovao, no šogorici je zadrhtala ruka pa se prsten pokrenuo i to je bio znak da je i njezin muž živ. Iz rata su se obojica vratili živi. || P1. Fotografija Ivan Petrić || || Photograph || Djed Ivan Petrić || Remembrance