U dugim zimskim večerima u našoj kući, kao i u drugim kućama na selu, pričale su priče ili se razgovaralo o svemu i svačemu pa tako i o Prvom svjetskom ratu. To su bili razgovori koje su vodili moj otac i oni koji su došli k nama u posjetu, a to su bili susjedi, rodbina ili prijatelji obitelji. Mene nisu zanimale priče o tome kako je rodio kukuruz, koliko praščića je imala prasica, ali kada se pričalo o ratu tu sam naćulio uši i pažljivo slušao. Tako je i potekla priča o djedu Ivanu i njegovom učešću u Prvom svjetskom ratu. Djeda se jako slabo sjećam, nažalost, umro je kada sam imao tri godine. Djed se oženio s mojom bakom Barom. Uskoro su dobili sina Franju, a zatim kćerku Francu. Živjeli su u kući u kojoj je uz djedovu obitelj živjela još jedna obitelj s kojom nisu bili u rodbinskoj vezi. Djed, baka i djeca živjeli su s pradjedom Josipom, prabakom Katom i tetkom koja nije bila sposobna samostalno živjeti zbog fizičkih i psihičkih poteškoća koje je imala. Kako Prvi svjetski rat nije prestajao, već se širio, Austro-Ugarska je trebala sve više vojnika ili da bi zamijenili poginule ili ranjene ili da bi ratovali na novim bojištima. Vršila se dodatna mobilizacija u selima i gradovima. Lijep život mojeg djeda i bake prekinuo je poziv u vojsku, a to je značilo poziv na bojište. Nije on sam otišao u rat, već je otišlo i mnogo drugih sumještana. Tako je na bojište otišao i suprug Ivanove sestre. To je samo pojačalo veliki jad u kući moga djeda kao i u kući njegovog šogora. Kod kuće je ostavio suprugu Baru, sina Franju starog 5 godina, kćerkicu Francu staru oko godinu dana, oca Josipa, majku Katu i tetku. Nakon kratke obuke poslan je bio sa svojom jedinicom na bojište u Italiju. Njegova jedinica vodila je borbe na rijeci Piavi. Piava je bila opasno bojište, na kojem je Austro-Ugarska imala uspjehe, no to je mnoge vojnike stajalo živote. Bilo ih je i mnogo ranjenih. Za vrijeme nekog okršaja, tu je bio ranjen i moj djed. Zadobio je ozlijede očiju. Ne znam kakve je prirode bila ozljeda, od bojnih otrova ili je zadobio mehaničku ozljedu. No, s ostalim ranjenicima odmah je bio transportiran u vojnu bolnicu u Salzburg. U bolnici je proveo nekoliko mjeseci. Nakon saniranja ozljede poslan je kući na oporavak. Kod kuće je dočekao kraj rata. Vid mu je bio oslabljen, smanjena mu je radna sposobnost, traume iz rata (danas je to PTSP ) promijenili su mu osobnost. O invalidnosti nije bilo ni govora. Kao prvo, on je bio u neprijateljskoj vojsci – vojsci gubitnika. Drugo, seljaku nije trebao besprijekorni vid - dovoljno je bilo da razlikuje kukuruz od pšenice, kravu od svinje i on je za novu državu bio sposoban za rad. Invalidninu su dobivali samo oni ranjeni vojnici koji su ostali bez ruke ili noge. Traume su ostale, ali se s njima nosio. Bio je siromašan seljak koji je prehranjivao svoju obitelj na nekoliko jutara zemlje, živjelo se vrlo teško, gotovo na rubu gladi. Život ga nije ni dalje mazio, umro mu je sin Štefek koji nije imao ni godinu dana, a u Drugom svjetskom ratu poginuo mu je najmlađi sin Mijo. Najveća radost mu je bilo moje rođenje, pričali su mi da me jako volio i sve bi mi dao te bi mi dozvoljavao da izvodim svakakve nepodopštine. Nakon djedovog odlaska u rat baka Bara nastavila je živjeti s djecom Franjom i Francom, svekrom, svekrvom i tetkom. Radila je na obiteljskom gospodarstvu, ali je i nadničarila kako bi prehranila djecu. Po danu je radila, a po noći se Bogu molila, molila je Boga da joj se njezin suprug vrati iz rata živ i zdrav. Pisma od vojnika s bojišta nisu dolazila. Na samom frontu nije bilo moguće ni napisati pismo, a kamo li ga poslati kući. Neizvjesnost je bila ogromna. Jadna baka kao i ostale žene koje nisu znale jesu li im muževi živi. Nedjeljom je išla u crkvu. U crkvi je bilo jako puno žena čiji su muževi bili u ratu. Poslije mise žene su razgovarale o svačemu, ižeđu ostaloga i o svakojakim sredstvima pa i vradžbinama kako doznati jesu li im muževi živi. Bila su to grozna vremena, gotovo da nije prošao tjedan, a da općinski pandur nije donio obavijest o pogibiji nekog od mještana. Baka mi je pričala, da joj je neka žena rekla kako da dozna je li joj muž živ. Treba uzeti konac i na njega staviti svoj vjenčani prsten. Jedan kraj konca treba uhvatiti rukom neka žena, a drugi kraj konca žena koja ima muža u ratu. Žene moraju imati mirne ruke i ne smiju tresti konac s prstenom. Ako se prsten bez ikakve trešnje konca počinje micati, to je znak ženi da joj je muž živ. Tako je i ona, očajna što nema nikakvog glasa od muža, pokušala to s prstenom. Dogovorila je sa šogoricom (sestrom svoga supruga) kojoj je muž također bio na ratištu, da to isprobaju. Jedne nedjelje nakon mise dogovorile su da one idu k baki i da ispitaju jesu li njihovi muževi živi. Te nedjelje kod kuće bila je samo tetka, koja nije znala o čemu se radi pa nije ni obraćala pažnju na njih. Baka je pričala da su stavile najprije na konac njezin prsten i on se počeo sam od sebe micati. Bila je presretna jer je to bio znak da je njezin muž živ. Zatim je na konac prsten stavila njena šogorica. Baka je pričala da je prsten mirovao, no šogorici je zadrhtala ruka pa se prsten pokrenuo i to je bio znak da je i njezin muž živ. Iz rata su se obojica vratili živi. || P1. Fotografija Ivan Petrić || || Photograph || Djed Ivan Petrić || Remembrance

Tog čovjeka, inače susjeda iz naše ulice u Đelokovcu, selu blizu Koprivnice, zvat ću Kanas (seoski čuvar svinja – svinjar ) jer je bio svinjar u drugom dijelu sela. Jutrom kad bi išao čuvati svinje koristio je prečicu kroz naše dvorište i vrt. To je bilo vrijeme kada je moj otac uzgajao krave. Gotovo svakodnevno društvo mu je pravio susjed, koji je bio upravitelj Seoske radne zadruge. Kad je Kanas prolazio kroz dvorište otac i susjed bi ga znali samo pozdraviti uz pitanje kako je, a ponekad i zabaviti. Tada bi ga najčešće pitali za događaje iz Prvog svjetskog rata, zarobljeništva u Rusiji, pristupanju boljševicima i učešću u boljševičkoj revoluciji u Mađarskoj. Kada bi mu bilo postavljeno to pitanje, Kanas se znao toliko raspričati, da je često puta zaboravio na posao koji ga čeka. Kada bi ga opomenuli da su svinje trebale biti već na „ gmanju“, on je tada trčao do druge ulice kako bi smanjio zakašnjenje. Bilo ga je smiješno, a više žalosno gledati kako trči tako šepav. Šepavost je bila posljedica ozljede noge u ratu ili revoluciji. Priču sam često puta znao slušati od oca i susjeda koji su se ismijavali iz Kanasevih neodgovornih postupaka. Pa ću je po sjećanju pokušati ispričati. Kanas je rođen u Međimurju, koje je u to vrijeme bilo sastavni dio Mađarske. U rat je mobiliziran kao pripadnik Ugarske vojske. Bio je upućen na bojište gdje je ratovao s Rusima. Pao je u zarobljeništvo i odveden u Rusiju. U Rusiji je tada došlo do Oktobarske revolucije ili je ona već trajala. Boljševici su vrlo vješto pristupili zarobljenicima i vrbovali ih na svoju stranu. Kanas je tada kao mladić bio očaran pričom boljševika o jednakosti svih ljudi i borbi protiv veleposjednika, kao i parolom da „čovjek treba raditi koliko može i jesti koliko hoće“. Veličalo se među zarobljenicima Lenjina i boljševike. Pristupio je boljševicima. Kada je u Mađarsku „izvezena“ boljševička revolucija, u Rusiji su među mađarskim zarobljenicima propagirao odlazak kući i priključivanje revoluciji. Kanas nije u Rusiji dobio ni zemlju niti ikakve pogodnosti već mu je ponuđeno da ide u svoju domovinu Mađarsku pomoći boljševičkim revolucionarima u dizanju revolucije. Mnogim mladićima pa tako i Kanasu, bilo je ideološki vrlo blisko tumačenje, da će grofovima oduzeti zemlju i dati je seljacima koji je i obrađuju. I to je sav ushićen prihvatio. Nekim zarobljenicima nije bila zanimljiva boljševička revolucija već im je bio zanimljiv povratak kući. Uskoro su svi dobrovoljci, a dotada ratni zarobljenici bili prebačeni u Mađarsku. Kanas se zdušno borio protiv buržoazije i grofova i ideoloških zastranjenja. Bio je na strani Béle Kuna. Uskoro je shvatio da je opet u ratu, ali sada u Mađarskoj, u zemlji čijim se jezikom slabo sporazumijevao jer mu je materinji jezik bio hrvatski - međimurski. Borbe su bile teške. Uvidio je da revolucionari gube. Shvatio je da sve može riješiti bijegom iz vojske Bele Kuna kući u Međimurje. Iskoristio je priliku i pobjegao kući. Tu su ga domaći mađaroni prokazali vlastima, jer on kako je bio naivan sve je prvom priliko javno ispričao. Kada su to saznali organi vlasti po njega su poslali vojsku. Kada je on shvatio da njega traže zbog učešća u revoluciji, pobjegao je preko Drave, kako Međimurci govore „ na Horvatsku“. U Hrvatskoj koja je tada bila dio Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, madžarska država nije mu mogla ništa. Odnosi između dviju država nisu bili baš najbolji tako da Mađari nisu mogli tražiti njegovo izručenje. Nije se mnogo udaljavao od Međimurja. Došao je u selo Đelekovec koje je blizu njegovog doma, ali dovoljno daleko od mađarske vlasti. U Đelekovcu se i oženio siromašnom djevojkom Jelenom, a obitelj je prehranjivao čuvanjem tuđih svinja. Moj otac i susjed su ga kasnije, nakon Drugog svjetskog rata često puta provocirali da bi Mađari mogli doći po njega sad kada su i Mađarska i Jugoslavija boljševičke. No on bi im odgovarao da je to nemoguće, jer njega Tito čuva.

Sl.1. Fotografija || Josip Lukač zvan Japa Lukačinkonovi (zvat ću ga skraćeno Japa) iz Đelekovca, sela blizu Koprivnice, također je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu. To je bio čovjek sklon pretjerivanju, preuveličavanju, pa čak i laganju. Japa je ratovao u Galiciji, Rusi su ga zarobili. Bio je transportiran u unutrašnjost Rusije. Pripovijedao je on pretjerujući, a pomalo i dočaravajući veličinu Rusije pretjeravanjem. Nakon što su on i drugi vojnici zarobljeni dopraćeni su na željezničku postaju. Tu je slijedilo prvo iznenađenje. Ugledali su ogromne ruske vlakove prema kojima su naši vlakovi mali „ kak igračke“. Vagoni su bili veliki „kaj Kvakanova zidanica“ (dužine oko 20 metara i širine 5 metara ), a pruga je bila široka „kao most prek Rasenice“ (potok nedaleko Đelekovca ). U jedan vagon je stala jedna regimenta, a da zarobljenicima ne bude zima tu je bila zidana peć koja se je ložila na drva koja je u zimi služila za grijanje, a ljeti za pripremu hrane. Vlak je bio tako dug, da mu se od zadnjeg vagona lokomotiva niti nije vidjela. Za razliku od drugih koji su pričali sve najgore o ratu i zarobljeništvu u Rusiji, on je bio oduševljen Rusijom. Prema njegovoj priči odmah nakon zarobljavanja bio je upućen na rad na carsko imanje. Kada su došli na carsko imanja, zapazio ga je osobno car Nikolaj i naredio išpanu (špan = nadglednik, upravitelj imanja ) da ga upozna s imanjem. Živio je zajedno s išpanovom obitelji, spavao u njihovoj kući i jeo za njihovim stolom. On je išpanu pomagao u upravljanju imanjem. Vrlo plastično je opisao kako je jednog dana s išpanom išao pogledati kako rade zarobljenici i kako se s njima postupa. Također su morali dopremiti na dvor plodove koje su ubrali zarobljenici. Sluge su upregli volove u ogromna kola. Kola su imala kotače dva puta veće od najviše kuće. Volovi su bili tako veliki da su koracali iznad kuća, a da nisu uopće dodirnuli krov. Krenuli su u polje. Volovi su krenuli samo ravno tako da su se kotači kotrljali pored kuća, a da nisu dodirnuli ni krov ni zidove. Na kolima se vozio trubač koji je cijelim putem trubio što je bilo znak stanovništvu da se skloni ispred carskih kola. Do polja su se vozili tri dana i tri noći bez prekida. Na kolima su imali peć na kojoj su kuhali hranu. Kada su došli u polje zarobljenici su sjekli kupus. Glavice kupusa su bile velike, kao zadnji kotač na našim hrvatskim kolima ( promjera oko 120 centimetara ). Da bi glavicu kupusa utovarili u njihova kola trebala su dva čovjeka. Kola su bila kupusom natovarena nakon tri dana. Uz polje kupusa nalazila se livada na kojoj su pasle svinje. Svinje su bile velike kao u Đelekovcu krave. Svinje je čuvalo deset svinjara s velikim crnim psima koji su bili oštri kao vukovi. Slijedio je povratak. Nakon tri dana dovezli su na kolima kupus. Odmah se pristupilo pripremanju kupusa za kiseljenje. Zarobljenici su s kola uzimali glave kupusa i rezali ga noževima kao kravama kukuruzovinu. Kaca za kiseljenje kupusa bila je tako velika da se u nju ulazilo po ljestvama. Tu je mnogo ljudi i žena kupus gazilo. Muškarci su po ljestvama nosili na glavi u ogromnim korpama narezani kupus i jedan je samo solio. Isti dan se kupus pripremao kao ručak na carskom dvoru. Normalno, za zarobljenike bez mesa, a za cara i normalno i njega s mnogo mesa. On je kao posebno povjerljiva osoba kuhare pratio u klijet po mast. Kada je u klijeti ugledao „ lodricu“ (posudu u kojoj se čuvala mast), skoro je pao u nesvijest. Lodrica je bila drvena i tako velika da su kuhari u nju ulazili po ljestvama i dugim „šefljama“ grabili mast. (Bilo je još varijacija na temu veličine Rusije i poslova koji se obavljaju na selu). Taj puta je za ručkom sjedio između cara Nikolaja i carice Katarine (Katarina nije bila carica ). Dok je car vidio kako je on drag i pametan čovjek i da ima obitelj u Đelekovcu, poslao ga je kući. Car je dao Japi punu platnenu torbu novaca. Kući je išao pješice preko Mađarske. Cijelim putem spavao je po seoskim štagljevima i jeo što su mu seljaci dali. No na nesreću, gotovo nadomak domu u Brežnici, priuštio si je odlazak u krčmu. Počastio je on pićem sve prisutne ispričao im priču od kuda ide i da se vraća kući u Đelekovec. I onda je na krčmarskom stolu zaspao. To je iskoristio i pokrao ga neki „ vandravec“ (skitnica). Ukrao mu je sve stvari i novac koji mu je poklonio car Nikolaj. Tako je doma došao pokraden i bez novaca i vrijednih darova cara Nikolaja.