Moj prijatelj Ivek je imao sreću što je njegov djed Josip Levak živio mnogo duže od mojeg. Kada smo se igrali u Ivekovom dvorištu i umorili se, njegov djed nam je pričao priče o svemu pa tako i o tome kako mu je bilo u Prvom svjetskom ratu. Dalje ću ga zvati djed Josip. Djed Josip ratovao je na Istočnom bojištu, u Galiciji. Prema njegovom pričanju rat je bio strašan. Mnogo je mladića poginulo. Pričao nam je da je često bio gladan, jer poljska kuhinja nije došla do njihovih položaja što zbog ratnih operacija ili su kuhinju zarobili neprijatelji ili su pokrali namirnice vojnici u pozadini pa kuhari nisu imali iz čega skuhati hranu. Moral vojske je bio jako nizak. Vojnici su mrzili časnike, a naročito dočasnike. Kada nije bilo pucanja, dočasnici su izmišljali nepotrebne poslove koji su vojnike jako iritirali. Dok je vojska gladovala časnici i dočasnici su uvijek imali hranu, ako ne kuhanu onda suhu. U takvom stanju vojnici su samo čekali trenutak da se predaju Rusima. Ruska propaganda je radila punom parom. Raznim kanalima širili su informacije, da ako ih zarobe Rusi oni će ih transportirati u Rusiju, gdje nema bojišnice, nema rata, radit će na poljima i imat će hrane. Poruka je bila zanimljiva vojnicima – seljacima. Oni će kao ratni zarobljenici raditi u poljima poslove koje znaju raditi, neće strahovati od borbenih djelovanja i imat će dovoljno hrane. Pričao nam je djed Josip da su jedva čekali da počne sukob, da Rusi napadnu. Dogovorilo se njih nekoliko da oni neće pucati na Ruse već će ih pustiti da ih zarobe. Nije trebalo dugo čekati. Zapucalo se, Rusi navalili i zauzeli su položaje Austro-ugarskih vojnika i razoružali ih i zarobili. I tako se djed Josip našao u ruskom zarobljeništvu. Nakon početne euforije, djed Josip se strašno razočarao. Od svih priča o dobrom životu u Rusiji istina je bila da tamo nema rata. Nakon što su ih razoružali, Rusi su ih natjerali da pješače jako daleko (on je rekao preko 100 kilometara ) do prve željezničke postaje. Zatim su vlakom u vagonima za prijevoz stoke transportirani daleko u Rusiju. Od toliko željene hrane nije bilo ništa. Gladni i iscrpljeni iskrcani su negdje u polju. Tu su ih čekali seljaci sa zaprežnim kolima i odvezli ih u selo (ime sela nikad nije spomenuo ili ga ja nisam zapamtio). U Rusiji su muškarci bili na bojištu te su zarobljenici bili korišteni kao radna snaga za najteže poslove na obradu zemlje. Za uzvrat hranili su ih s otpatcima hrane kakvima su kod kuće hranili svinje. Seoski starješina bio je sve u selu i sudac i žandar i nadglednik. Razmišljali su da pobjegnu, ali nisu imali kuda. Sve oko njih bila su nepregledna polja. Nije im preostalo ništa drugo nego da rade i na taj način proizvode hranu za Ruse na frontu. Seosko stanovništvo u Rusiji također je bilo nezadovoljno jer ni ono nije imalo dovoljno hrane. Nisu bili zadovoljni svojim položajem, no smatrali su da je još gore biti na frontu. U selo su često puta svraćale naoružane skupine koje su otimale i ono malo hrane što im je preostalo. Uskoro se u Rusiji dogodila revolucija. Sada se nije znalo tko je gospodar. Lokalni poglavari smijenjeni su kako se izmijenjivala vlast. Kako je djed Josip pričao, danas su naređivali bijeli, a za nekoliko dana njih bi protjerali crveni te su provodili svoju vlast. Sve je bilo neizvjesno, danas su na imanju bili jedni, a već za nekoliko dana su došli drugi. To se stalno izmjenjivalo uz pucanje, to je bio pravi rat. Bez obzira koji bi bili na vlasti, svi su samo uzimali sve što im je došlo pod ruke i domaćima i zarobljenicima. Zbog velike nesigurnosti polja se nisu obrađivala, hrane nije bilo. Zavladala je prava glad i među lokalnim stanovništvom kao i među zarobljenicima. Takvo stanje trajalo je dok selo nisu zauzeli crveni. Nakon nekog vremena, konačno je stigla naredba da se svi zarobljenici vraćaju kućama. Zarobljenike su kolima dovezli na željezničku stanicu, odakle su vlakom bili su transportirani kući. Djed Josip nije nikada vjerovao ni jednoj vlasti i ni jednoj politici. Omiljena mu je bila uzrečica: „ Celi svet je jen velki ringišpil kojeg cigani vrtiju“. Slobodan prijevod bi bio: „ Cijeli svijet je jedan veliki vrtuljak kojim upravljaju lažljivci, kradljivci i prevaranti“.

U dugim zimskim večerima u našoj kući, kao i u drugim kućama na selu, pričale su priče ili se razgovaralo o svemu i svačemu pa tako i o Prvom svjetskom ratu. To su bili razgovori koje su vodili moj otac i oni koji su došli k nama u posjetu, a to su bili susjedi, rodbina ili prijatelji obitelji. Mene nisu zanimale priče o tome kako je rodio kukuruz, koliko praščića je imala prasica, ali kada se pričalo o ratu tu sam naćulio uši i pažljivo slušao. Tako je i potekla priča o djedu Ivanu i njegovom učešću u Prvom svjetskom ratu. Djeda se jako slabo sjećam, nažalost, umro je kada sam imao tri godine. Djed se oženio s mojom bakom Barom. Uskoro su dobili sina Franju, a zatim kćerku Francu. Živjeli su u kući u kojoj je uz djedovu obitelj živjela još jedna obitelj s kojom nisu bili u rodbinskoj vezi. Djed, baka i djeca živjeli su s pradjedom Josipom, prabakom Katom i tetkom koja nije bila sposobna samostalno živjeti zbog fizičkih i psihičkih poteškoća koje je imala. Kako Prvi svjetski rat nije prestajao, već se širio, Austro-Ugarska je trebala sve više vojnika ili da bi zamijenili poginule ili ranjene ili da bi ratovali na novim bojištima. Vršila se dodatna mobilizacija u selima i gradovima. Lijep život mojeg djeda i bake prekinuo je poziv u vojsku, a to je značilo poziv na bojište. Nije on sam otišao u rat, već je otišlo i mnogo drugih sumještana. Tako je na bojište otišao i suprug Ivanove sestre. To je samo pojačalo veliki jad u kući moga djeda kao i u kući njegovog šogora. Kod kuće je ostavio suprugu Baru, sina Franju starog 5 godina, kćerkicu Francu staru oko godinu dana, oca Josipa, majku Katu i tetku. Nakon kratke obuke poslan je bio sa svojom jedinicom na bojište u Italiju. Njegova jedinica vodila je borbe na rijeci Piavi. Piava je bila opasno bojište, na kojem je Austro-Ugarska imala uspjehe, no to je mnoge vojnike stajalo živote. Bilo ih je i mnogo ranjenih. Za vrijeme nekog okršaja, tu je bio ranjen i moj djed. Zadobio je ozlijede očiju. Ne znam kakve je prirode bila ozljeda, od bojnih otrova ili je zadobio mehaničku ozljedu. No, s ostalim ranjenicima odmah je bio transportiran u vojnu bolnicu u Salzburg. U bolnici je proveo nekoliko mjeseci. Nakon saniranja ozljede poslan je kući na oporavak. Kod kuće je dočekao kraj rata. Vid mu je bio oslabljen, smanjena mu je radna sposobnost, traume iz rata (danas je to PTSP ) promijenili su mu osobnost. O invalidnosti nije bilo ni govora. Kao prvo, on je bio u neprijateljskoj vojsci – vojsci gubitnika. Drugo, seljaku nije trebao besprijekorni vid - dovoljno je bilo da razlikuje kukuruz od pšenice, kravu od svinje i on je za novu državu bio sposoban za rad. Invalidninu su dobivali samo oni ranjeni vojnici koji su ostali bez ruke ili noge. Traume su ostale, ali se s njima nosio. Bio je siromašan seljak koji je prehranjivao svoju obitelj na nekoliko jutara zemlje, živjelo se vrlo teško, gotovo na rubu gladi. Život ga nije ni dalje mazio, umro mu je sin Štefek koji nije imao ni godinu dana, a u Drugom svjetskom ratu poginuo mu je najmlađi sin Mijo. Najveća radost mu je bilo moje rođenje, pričali su mi da me jako volio i sve bi mi dao te bi mi dozvoljavao da izvodim svakakve nepodopštine. Nakon djedovog odlaska u rat baka Bara nastavila je živjeti s djecom Franjom i Francom, svekrom, svekrvom i tetkom. Radila je na obiteljskom gospodarstvu, ali je i nadničarila kako bi prehranila djecu. Po danu je radila, a po noći se Bogu molila, molila je Boga da joj se njezin suprug vrati iz rata živ i zdrav. Pisma od vojnika s bojišta nisu dolazila. Na samom frontu nije bilo moguće ni napisati pismo, a kamo li ga poslati kući. Neizvjesnost je bila ogromna. Jadna baka kao i ostale žene koje nisu znale jesu li im muževi živi. Nedjeljom je išla u crkvu. U crkvi je bilo jako puno žena čiji su muževi bili u ratu. Poslije mise žene su razgovarale o svačemu, ižeđu ostaloga i o svakojakim sredstvima pa i vradžbinama kako doznati jesu li im muževi živi. Bila su to grozna vremena, gotovo da nije prošao tjedan, a da općinski pandur nije donio obavijest o pogibiji nekog od mještana. Baka mi je pričala, da joj je neka žena rekla kako da dozna je li joj muž živ. Treba uzeti konac i na njega staviti svoj vjenčani prsten. Jedan kraj konca treba uhvatiti rukom neka žena, a drugi kraj konca žena koja ima muža u ratu. Žene moraju imati mirne ruke i ne smiju tresti konac s prstenom. Ako se prsten bez ikakve trešnje konca počinje micati, to je znak ženi da joj je muž živ. Tako je i ona, očajna što nema nikakvog glasa od muža, pokušala to s prstenom. Dogovorila je sa šogoricom (sestrom svoga supruga) kojoj je muž također bio na ratištu, da to isprobaju. Jedne nedjelje nakon mise dogovorile su da one idu k baki i da ispitaju jesu li njihovi muževi živi. Te nedjelje kod kuće bila je samo tetka, koja nije znala o čemu se radi pa nije ni obraćala pažnju na njih. Baka je pričala da su stavile najprije na konac njezin prsten i on se počeo sam od sebe micati. Bila je presretna jer je to bio znak da je njezin muž živ. Zatim je na konac prsten stavila njena šogorica. Baka je pričala da je prsten mirovao, no šogorici je zadrhtala ruka pa se prsten pokrenuo i to je bio znak da je i njezin muž živ. Iz rata su se obojica vratili živi. || P1. Fotografija Ivan Petrić || || Photograph || Djed Ivan Petrić || Remembrance

Sl.1. Fotografija || Josip Lukač zvan Japa Lukačinkonovi (zvat ću ga skraćeno Japa) iz Đelekovca, sela blizu Koprivnice, također je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu. To je bio čovjek sklon pretjerivanju, preuveličavanju, pa čak i laganju. Japa je ratovao u Galiciji, Rusi su ga zarobili. Bio je transportiran u unutrašnjost Rusije. Pripovijedao je on pretjerujući, a pomalo i dočaravajući veličinu Rusije pretjeravanjem. Nakon što su on i drugi vojnici zarobljeni dopraćeni su na željezničku postaju. Tu je slijedilo prvo iznenađenje. Ugledali su ogromne ruske vlakove prema kojima su naši vlakovi mali „ kak igračke“. Vagoni su bili veliki „kaj Kvakanova zidanica“ (dužine oko 20 metara i širine 5 metara ), a pruga je bila široka „kao most prek Rasenice“ (potok nedaleko Đelekovca ). U jedan vagon je stala jedna regimenta, a da zarobljenicima ne bude zima tu je bila zidana peć koja se je ložila na drva koja je u zimi služila za grijanje, a ljeti za pripremu hrane. Vlak je bio tako dug, da mu se od zadnjeg vagona lokomotiva niti nije vidjela. Za razliku od drugih koji su pričali sve najgore o ratu i zarobljeništvu u Rusiji, on je bio oduševljen Rusijom. Prema njegovoj priči odmah nakon zarobljavanja bio je upućen na rad na carsko imanje. Kada su došli na carsko imanja, zapazio ga je osobno car Nikolaj i naredio išpanu (špan = nadglednik, upravitelj imanja ) da ga upozna s imanjem. Živio je zajedno s išpanovom obitelji, spavao u njihovoj kući i jeo za njihovim stolom. On je išpanu pomagao u upravljanju imanjem. Vrlo plastično je opisao kako je jednog dana s išpanom išao pogledati kako rade zarobljenici i kako se s njima postupa. Također su morali dopremiti na dvor plodove koje su ubrali zarobljenici. Sluge su upregli volove u ogromna kola. Kola su imala kotače dva puta veće od najviše kuće. Volovi su bili tako veliki da su koracali iznad kuća, a da nisu uopće dodirnuli krov. Krenuli su u polje. Volovi su krenuli samo ravno tako da su se kotači kotrljali pored kuća, a da nisu dodirnuli ni krov ni zidove. Na kolima se vozio trubač koji je cijelim putem trubio što je bilo znak stanovništvu da se skloni ispred carskih kola. Do polja su se vozili tri dana i tri noći bez prekida. Na kolima su imali peć na kojoj su kuhali hranu. Kada su došli u polje zarobljenici su sjekli kupus. Glavice kupusa su bile velike, kao zadnji kotač na našim hrvatskim kolima ( promjera oko 120 centimetara ). Da bi glavicu kupusa utovarili u njihova kola trebala su dva čovjeka. Kola su bila kupusom natovarena nakon tri dana. Uz polje kupusa nalazila se livada na kojoj su pasle svinje. Svinje su bile velike kao u Đelekovcu krave. Svinje je čuvalo deset svinjara s velikim crnim psima koji su bili oštri kao vukovi. Slijedio je povratak. Nakon tri dana dovezli su na kolima kupus. Odmah se pristupilo pripremanju kupusa za kiseljenje. Zarobljenici su s kola uzimali glave kupusa i rezali ga noževima kao kravama kukuruzovinu. Kaca za kiseljenje kupusa bila je tako velika da se u nju ulazilo po ljestvama. Tu je mnogo ljudi i žena kupus gazilo. Muškarci su po ljestvama nosili na glavi u ogromnim korpama narezani kupus i jedan je samo solio. Isti dan se kupus pripremao kao ručak na carskom dvoru. Normalno, za zarobljenike bez mesa, a za cara i normalno i njega s mnogo mesa. On je kao posebno povjerljiva osoba kuhare pratio u klijet po mast. Kada je u klijeti ugledao „ lodricu“ (posudu u kojoj se čuvala mast), skoro je pao u nesvijest. Lodrica je bila drvena i tako velika da su kuhari u nju ulazili po ljestvama i dugim „šefljama“ grabili mast. (Bilo je još varijacija na temu veličine Rusije i poslova koji se obavljaju na selu). Taj puta je za ručkom sjedio između cara Nikolaja i carice Katarine (Katarina nije bila carica ). Dok je car vidio kako je on drag i pametan čovjek i da ima obitelj u Đelekovcu, poslao ga je kući. Car je dao Japi punu platnenu torbu novaca. Kući je išao pješice preko Mađarske. Cijelim putem spavao je po seoskim štagljevima i jeo što su mu seljaci dali. No na nesreću, gotovo nadomak domu u Brežnici, priuštio si je odlazak u krčmu. Počastio je on pićem sve prisutne ispričao im priču od kuda ide i da se vraća kući u Đelekovec. I onda je na krčmarskom stolu zaspao. To je iskoristio i pokrao ga neki „ vandravec“ (skitnica). Ukrao mu je sve stvari i novac koji mu je poklonio car Nikolaj. Tako je doma došao pokraden i bez novaca i vrijednih darova cara Nikolaja.