Josip Dančević rođen je u Sarajevu. Radio je u željezničkoj radionici, kao bravar. Bio je oženjen Kristinom Gerstner iz Đakova. Imali su dvoje djece, Alfreda i Adolfa, koji su rođeni nakon rata. Mobilisan je u Prvom svjetskom ratu u austrougarsku vojsku. Sačuvana su brojna pisma između Josipa Dančevića i njegove, u to vrijeme, djevojke Kristine Gerstner, kao i pisma između Josipa i njegove majke Marije. Također, sačuvana su i pisma koja su bila upućena njemu od ostalih članova porodice, prijatelja i nepoznate djevojke Rose. Nakon završetka rata, vratio se u Sarajevo. Godine 1939. porodica se preselila u Zagreb. U Drugom svjetskom ratu,1941. godine je zarobljen i odveden u koncentracioni logor Jasenovac, gdje je i ubijen. Njegova supruga Kristina je odvedena u ženski logor Stara Gradiška. Nakon toga je prebačena u logor Lepoglava, gdje je pogubljena 1944. godine. Nakon Drugog svjetskog rata, njegov sin Adolf je upoznao ženu, čuvaricu logora koja mu je ispričala kako je njegova majka Kristina ubijena. Ustaše su izvodile logorašice u dvorište logora, gdje se nalazio bunar. Nakon što bi ih usmrtili metalnom šipkom udarajući ih po zatiljku, bacali bi ih u bunar. To su radili da se ne bi čuli glasovi i pucnji, jer su se po okolnim brdima nalazili partizani. || Uramljena, reljefna fotografija Josipa Dančevića; Medalja za hrabrost u austrougarskoj vojsci; Tri fotografije Josipa Dančevića; Dvadeset i dvije ratne fotografije; Devetnaest porodičnih fotografija; Pet razglednica.

Fotografije iz knjige: Bileća : 1914-1916 : fotoalbum / Gerhard Neweklowsky ; autor fotografija Ernst Neweklowsky. - Tuzla : PrintCom, 2000 - Bošnjaci koji se iseljavaju iz Plane (Avdić).- Maj 1915. Natporučnik Hesse. - Džamija u Bileći.- Ljeto 1915. Natporučnik Hesse. || Hasan Avdić, otac Džane Avdića, doprinositelja ove priče, rođen je 1900. godine u selu Podgorje, u općini Bileća. Kada je započeo Prvi svjetski rat imao je četrnaest godina. Imao je četiri starija brata, Mehu, Jakupa, Sadika i Hamzu koji su bili vojno sposobni u to vrijeme kada je austrougarska vojska vršila mobilizaciju. Mobilisani su u Bileći. Nakon što su njegova braća otišla u rat, Hasan je ostao sam da vodi porodično imanje. Njegov otac, Avdo Avdić, je bio muhtar (turski: Muhtar, od arapskog مختار‎ (muḫtār) - izabrani naziv za starješinu mahale u gradu ili seoskog starješinu, koji posreduje u svađama stanovnika i komšija). Za vrijeme rata je bio star i bolestan, te se nije mogao brinuti za vlastito imanje. Nakon završetka rata, kući su se vratila tri Hasanova brata, Meho, Sadik i Hamza, dok je Jakup poginuo na Tirolskom frontu. U Bileću su, sa austrougarskom vojskom, došli natporučnik Viktor Hesse i oficir Ernst Neweklowsky, sin kapetana Karla Newklowskog, rođenog u Linzu 1830. godine. Hesse je fotografisao predjele i ljude u Bosni i Hercegovini. Ernst Neweklowsky je bio inžinjer i bio je zadužen za izdržavanje tvrđave u Bileći. Bileća je granično mjesto, blizu Crne Gore, te su već Osmanlije, za vrijeme svoje vladavine, na brdskim kotama izgradili tvrđave. Austro-Ugari su proširili tvrđavu, napravili kasarne i kuće za oficire, te su tu čuvali granicu. Novi dio grada je bila mala čaršija sa utvrdom, nazvana Nova Bileća. Neweklowsky je sačuvao mnogo fotografija iz Bileće koje su fotografisali u periodu od 1914. do 1916. godine. Slike u albumu su slikali i drugi vojnici. U čast svog djeda Ernsta Neweklowskog, njegov unuk Gerhard Neweklowsky je objavio fotomonografiju iz ovog perioda. Među tim fotografijama se nalazi i fotografija porodice Avdić, koja se iselila u Tursku, nakon što su prodali svoje imanje. Također, tu se nalazi i slika Carske ili Gradske džamije u Bileći, koja je sagrađena je 1895. godine na temeljima druge džamije. Njenu izgradnju je pomogao i car Franjo Josip, koji je Carskoj džamiji poklonio i ćilim. Ibraga Selimović je ćilim odnio u Dubrovnik, a nakon Drugog svjetskog rata je vraćen u Bileću. Jedna od izgubljenih fotografija porodice Avdić je i fotografija Hasana Avdića, kojeg je natporučnik Hesse slikao kako svira.

Crno-bijela fotografija Bećira i Zubejde Omerbašić iz Ustikoline (Foča, Bosna i Hercegovina), 1950. godina || Bećir Omerbašić je rođen 1888. godine u Ustikolini, općina Foča. Kao mladić trebao je biti mobilisan već 1911. godine, ali nije otišao u vojsku jer je bio jedini hranitelj porodice. Nakon smrti oca Omera, naslijedio je kovačku radnju u kojoj je radio i tako izdržavao majku i tri sestre. Mobilisan je tek 1914. godine, u Bošnjačku regimentu, kao i ostali mladići iz njegovog kraja. Teško je ranjen 17. avgusta 1917. godine u bici na Karpatima. Zajedno sa sedamnaest drugih ranjenika prebačen je na liječenje u bolnicu u Budimpešti. Liječenje je trajalo puna četiri mjeseca. Ostao je trajno invalid u lijevu ruku. Spasio ga je rođak, Šaćir Iković, koji je bio tabor-imam i koji je Bećira uzeo u svoju imamsku službu kao pomoćnika. Tu je i dočekao kraj Prvog svjetskog rata. Vratio se u Ustikolinu i 1920. godine oženio Zubejdom Palalija iz Jeleča (kod Foče). Imali su osmoro djece. Bećir je nastavio rad u svojoj kovačnici. Njegova kćerka Fatima Telalović se dobro sjeća očevih priča o Prvom svjetskom ratu i njegovom ranjavanju. Pričao je o strahotama ratovanja na Karpatima, snijegu u mjesecu avgustu i tijelima mrtvih vojnika u raspadnutom stanju, ali i hrabrosti Bošnjaka. Njegova trajna uspomena na rat je bio i jedan poveliki geler u lijevoj ruci, ispod lakta, koji su mogle napipati radoznale dječije ruke. Sjećao se i pisama djevojke Vasve Kulenović iz Jajca, koja su pristizala nepoznatom momku Jusufu u njegovu bolničku sobu. On se danima raspitivao za Jusufa u želji da mu uruči pisma, ali ga nikada nije pronašao. Tužan zbog toga, napisao je pismo Vasvi u kome je obavještava da pisma redovno stižu u bolnicu, ali da njenog dragog nikada nije uspio pronaći. Dirnula ga je snaga te ljubavi, tako da je i svojoj unuci dao ime Vasva. Poseban detalj iz Bećirovih bolničkih dana, koji je on godinama pričao, jeste trenutak kada je došao u bolničku sobu sa fesom na glavi. Ostali ranjenici su povikali na njega: „Muslim entfernen Kappe!“ (Musliman, skini kapu!) Bećir se nije dao zbuniti i nije želio da skida svoj fes. U tom času, u sobu je ušao ljekar, koji je riješio situaciju, tako što je gotovo zapovjedničkim tonom rekao: „Muslim nein entfernen Kappe!“ (Musliman, nemoj skidati kapu!). Bećira do kraja liječenja niko više nije opominjao za fes, a on je bio potajno srećan zbog svoje male pobjede. Do kraja života je živio mirno, dočekao i unučad. Umro je avgusta 1962. godine i sahranjen je u svojoj Ustikolini, na mezarju Prizren.