Crno-bijela fotografija Bećira i Zubejde Omerbašić iz Ustikoline (Foča, Bosna i Hercegovina), 1950. godina || Bećir Omerbašić je rođen 1888. godine u Ustikolini, općina Foča. Kao mladić trebao je biti mobilisan već 1911. godine, ali nije otišao u vojsku jer je bio jedini hranitelj porodice. Nakon smrti oca Omera, naslijedio je kovačku radnju u kojoj je radio i tako izdržavao majku i tri sestre. Mobilisan je tek 1914. godine, u Bošnjačku regimentu, kao i ostali mladići iz njegovog kraja. Teško je ranjen 17. avgusta 1917. godine u bici na Karpatima. Zajedno sa sedamnaest drugih ranjenika prebačen je na liječenje u bolnicu u Budimpešti. Liječenje je trajalo puna četiri mjeseca. Ostao je trajno invalid u lijevu ruku. Spasio ga je rođak, Šaćir Iković, koji je bio tabor-imam i koji je Bećira uzeo u svoju imamsku službu kao pomoćnika. Tu je i dočekao kraj Prvog svjetskog rata. Vratio se u Ustikolinu i 1920. godine oženio Zubejdom Palalija iz Jeleča (kod Foče). Imali su osmoro djece. Bećir je nastavio rad u svojoj kovačnici. Njegova kćerka Fatima Telalović se dobro sjeća očevih priča o Prvom svjetskom ratu i njegovom ranjavanju. Pričao je o strahotama ratovanja na Karpatima, snijegu u mjesecu avgustu i tijelima mrtvih vojnika u raspadnutom stanju, ali i hrabrosti Bošnjaka. Njegova trajna uspomena na rat je bio i jedan poveliki geler u lijevoj ruci, ispod lakta, koji su mogle napipati radoznale dječije ruke. Sjećao se i pisama djevojke Vasve Kulenović iz Jajca, koja su pristizala nepoznatom momku Jusufu u njegovu bolničku sobu. On se danima raspitivao za Jusufa u želji da mu uruči pisma, ali ga nikada nije pronašao. Tužan zbog toga, napisao je pismo Vasvi u kome je obavještava da pisma redovno stižu u bolnicu, ali da njenog dragog nikada nije uspio pronaći. Dirnula ga je snaga te ljubavi, tako da je i svojoj unuci dao ime Vasva. Poseban detalj iz Bećirovih bolničkih dana, koji je on godinama pričao, jeste trenutak kada je došao u bolničku sobu sa fesom na glavi. Ostali ranjenici su povikali na njega: „Muslim entfernen Kappe!“ (Musliman, skini kapu!) Bećir se nije dao zbuniti i nije želio da skida svoj fes. U tom času, u sobu je ušao ljekar, koji je riješio situaciju, tako što je gotovo zapovjedničkim tonom rekao: „Muslim nein entfernen Kappe!“ (Musliman, nemoj skidati kapu!). Bećira do kraja liječenja niko više nije opominjao za fes, a on je bio potajno srećan zbog svoje male pobjede. Do kraja života je živio mirno, dočekao i unučad. Umro je avgusta 1962. godine i sahranjen je u svojoj Ustikolini, na mezarju Prizren.

Fotografija Edhema Pašalića iz perioda Prvog svjetskog rata || Edhem Pašalić, sin Muse, rođen je 25.10.1891. godine u Starom Majdanu kod Sanskog Mosta u Bosni i Hercegovini. Imao je šestero djece. Bio je vlasnik poljoprivrednog imanja, te se i bavio poljoprivredom. Na početku Prvog svjetskog rata mobilisan je u austrougarsku vojsku, Druga bošnjačka regimenta, koja je imala napadačku ulogu i bila je jedna od najelitnijih i najodlikovanijih jedinica u austrougarskoj vojsci, sa četrdeset i dvije zlatne medalje. Godine 1917. ranjen je bici na Soči. Zbog posljedica ravanjavanja od granate, u rovu, posljednju godinu rata je proveo na liječenju i rehabilitaciji u bolnici u Gracu, u Austriji. Tu je upoznao austrijanca sa kojim se sprijateljio i koji je bio uz njega za vrijeme liječenja. Taj čovjek je Edhemu Pašaliću pomogao da nauči njemački jezik i upoznavao ga je sa gradom. Između ostalog, porodici je poznato da ga je vodio i do spomen ploče koja je podignuta u čast Druge bošnjačke regimente. Za života, često je spominjao vojno groblje u malom mjestu Lebring, pored Graza, u Austriji, gdje su ukopani Bošnjaci iz Druge bošnjačke regimente, spominjao poginule saborce, te strahovite borbe, od kojih su najgore bile prsa u prsa. Nakon liječenja i završetka rata vratio se u svoju domovinu. Umro je 1988. godine, u devedeset i sedmoj godini života, u Banja Luci, gdje je i živio posljednjih godina života.

Fotografija Ahmeda Novalije, Sarajevo 1916. godina; Fotografija Ahmeda Novalije u vojničkoj uniformi, Beč, 1917. godina || Ahmed Novalija je rođen u Sarajevu. Bio je ugledni trgovac, vlasnik nekoliko trgovačkih radnji na Baščaršiji o čemu svjedoči oglas u Almanah adresaru grada Sarajeva iz 1937. godine, na 38. stranici. Posjedovao je imanje i kuću u Hrasnom. U Prvom svjetskom ratu bio je austrougarski vojnik, pripadnik Bošnjačke regimente. Stekao je i čin podoficira. Jedna od fotografija koju je porodica sačuvala datira iz Sarajeva, iz 1916. godine. Druga fotografija, u vojničkoj uniformi, je iz Beča iz 1917. godine. Nakon rata Ahmed Novalija se vraća u Sarajevo. U periodu između dva svjetska rata bavio se politikom. Bio je i član upravnog odbora Muslimanskog dobrotvornog društva Gajret u Sarajevu. Nakon Drugog svjetskog rata postaje član Gradskog Narodnog Oslobodilačkog Odbora za grad Sarajevo. Umro je 1953. godine u Sarajevu i sahranjen je na mezarju Hendek. Priču o njemu i njegove fotografije donio je njegov unuk, Edin Sedlarević.