001 fotografija nastala u zarobljenistvu u Nišu 3. avgusta 1916 || Desimir Protić rođen u Guči 1894. godine, umro 1943. godine u Guči. Potiče iz najstarije svešteničke porodice u Guči

Priča govori o djedu Andriji Ištvanu rođenom u Koprivnici 18.11.1892. od oca Ivana i majke Jelke, djevojački Rak, također iz Koprivnice. Andrija je regrutiran 1913. za austrougarsku vojsku nakon čega odlazi na obuku u Austriju za ađutanta. Početkom rata otišao je na ratište u Bosnu, a nakon toga u Crnu Goru gdje je kod Podgorice oko 1915. bio zarobljen od strane ruske vojske. Nije sudjelovao u borbama već je bio poslužitelj generalima. Odveden je u zarobljeništvo u Rusiju i dodijeljen je u mjesto gdje su žene bile same, a zarobljenici su radili poslove za njih. U zarobljeništvu je bio godinu i pol, kada je pobjegao. Za povratak mu je trebalo oko dvije godine jer se vraćao uglavnom pješice, a u pojedinim mjestima se zadržavao zbog obavljanja poljoprivrednih i sličnih poslova. Vratio se vlakom tako što je iskočio iz vagona prije stanice jer su na stanici čekali austrijski vojnici. U zarobljeništvu mu je bilo dobro i nije imao nikakvih traumatskih iskustava. Tamo je naučio ruski i njemački što mu je kasnije u životu bila prednost. Od povratka do kraja rata se skrivao kako ga ne bi pronašli i ponovo poslali u rat. || Sl.1. Fotografija Andrije Ištvana u vojnoj uniformi Sl.2. Andrija Ištvan u vojnoj uniformi Sl.3. Fotografija Andrije Ištvana u vojnoj uniformi Sl.4. Vojni dokument || || Photograph || Eastern Front || Andrija Ištvan u vojnoj uniformi || Hrvatski || Andrija Ištvan || || Andrija Ištvan || Eastern Front || Photograph || Hrvatski || || Hrvatski || Fotografija Andrije Ištvana u vojnoj uniformi || Eastern Front || Andrija Ištvan || Photograph || || Balkans || Bjelovar || Remembrance || Official document || Hrvatski || 45.8987972,16.84230930000001 || Vojni dokument

Priča govori o Đuri Vukiću iz Draganovca, mojem stricu, kod kojega sam došla živjeti kao dvanaestogodišnja djevojčica 1941. godine, na početku Drugog svjetskog rata. Već na prvi pogled pažnju mi je privukla neobična slika, zapravo ručni rad našiven crvenim koncem na bijelom platnu, koji je visio na zidu u običnom okviru od letvica. Stric Đuro mi je ispričao da su on i njegova dva brata, Blaž i Ivan, pošli u istoj četi u rat. Ta dva brata su poginula, gotovo istovremno, a Đuro je bio zarobljen i tri je godine proveo u zarobljeništvu u Sibiru. Kada je naučio ruski jezik, jedan od čuvara mu je omogućio da dobije platno i crveni konac. Izradio je ručni rad koji je na povratku kući prokrijumčario u čizmi. Kada je moja mama nakon smrti strica Đure oprala to platno, ono se u potpunosti raspalo. Žao mi je što se nitko nije sjetio fotografirati ga prije toga, ali bila je 1947. godina, a mi još jako mladi. Odakle su moja tri strica krenula u rat, to ja nažalost ne znam. Moj tata je tada živio u Glogovcu, imao je 17 godina i ostao je raditi u rudniku ugljena. U mojem sjećanju ostala je slika čovjeka u okovima koji je jako sličio mojem stricu, izrađena crvenim koncem na bijelom platnu. Na našivenoj slici zarobljenika u okovima pisalo je „Vratit ću se“.