Priča govori o Đuri Vukiću iz Draganovca, mojem stricu, kod kojega sam došla živjeti kao dvanaestogodišnja djevojčica 1941. godine, na početku Drugog svjetskog rata. Već na prvi pogled pažnju mi je privukla neobična slika, zapravo ručni rad našiven crvenim koncem na bijelom platnu, koji je visio na zidu u običnom okviru od letvica. Stric Đuro mi je ispričao da su on i njegova dva brata, Blaž i Ivan, pošli u istoj četi u rat. Ta dva brata su poginula, gotovo istovremno, a Đuro je bio zarobljen i tri je godine proveo u zarobljeništvu u Sibiru. Kada je naučio ruski jezik, jedan od čuvara mu je omogućio da dobije platno i crveni konac. Izradio je ručni rad koji je na povratku kući prokrijumčario u čizmi. Kada je moja mama nakon smrti strica Đure oprala to platno, ono se u potpunosti raspalo. Žao mi je što se nitko nije sjetio fotografirati ga prije toga, ali bila je 1947. godina, a mi još jako mladi. Odakle su moja tri strica krenula u rat, to ja nažalost ne znam. Moj tata je tada živio u Glogovcu, imao je 17 godina i ostao je raditi u rudniku ugljena. U mojem sjećanju ostala je slika čovjeka u okovima koji je jako sličio mojem stricu, izrađena crvenim koncem na bijelom platnu. Na našivenoj slici zarobljenika u okovima pisalo je „Vratit ću se“.

Mate Grbac piše da je u zarobljeništvu od 20. rujna, a piše u veljači i ožujku 1919. g. Piše na talijanskom, njemačkom i hrvatskom jeziku kako bi pisma stigla na odredište. Radi u bolnici.

Mate Grbac piše da je u zarobljeništvu od 20. rujna, a piše u veljači i ožujku 1919. g. Piše na talijanskom, njemačkom i hrvatskom jeziku kako bi pisma stigla na odredište. Radi u bolnici.