Prva spoznaja o ovom crtežu stigla je od jedne novinarke iz Beča, koja me posjetila u Tuzli uz želju da porazgovaramo o mom djedu. Bilo je to prije nekoliko godina i ostao sam prosto zatečen u trenutku kada je kolegica na sto u mojoj redakciji stavila crtež ispod kojeg je pisalo – Salih Brkić. Gledao sam taj crtež dok mi je gošća pričala o Emilu Ranzenhoferu, njegovom boravku u Bosni i djelima koja je ostavio za povijest jednog burnog vremena. Tražila je moja kolegica da joj pričam o mom djedu Salihu, kao i tradiciji u mojoj obitelji da unuk ponese ime svog djeda. Osim mene, i u obitelji moje tetke, najstarije očeve sestre Muhibe, također je bio unuk koji je nosio ime Salih, ali svi su ga zvali Zlatan. Umro je od teške bolesti upravo kada je pripremao diplomski rad na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu. Onda sam joj pričao ono što sam od oca Ahmeda znao o životu mog rahmetli djeda Saliha Brkića. Potekao je iz stare stolačke obitelji Brkić, koja je bila dobrog imovnog stanja. Imali su više kuća i zemljišnih parcela, koje su drugi obrađivali, prvenstveno vinograde. Bio je oženjen Zenkom Pašalić, također potomkom stare stolačke obitelji. Moja nena se udala vrlo mlada, rodili su četvero djece, a nena se naglo razboljela i umrla je u 32. godini života. Tada je moj rahmetli otac Ahmed, najstariji od djece, tek ušao u 14. godinu. Djed Salih se poslije njene smrti više nikada nije ženio. Našao je ženu, našu tetku Zejnu, koja je brinula o tri mlađe očeve sestre, a moj otac Ahmed je sa djedom počeo voditi poslove, posebno u kafani i hotelu, koji smo imali u nastavku naše sadašnje kuće u centru Stoca. Na djedovoj tapiji, koju je moja rahmetli majka Ifeta pažljivo čuvala sve do početka agresije na RBiH i progonstva iz Stoca, pisalo je – veleposjednik Salih-aga Brkić, a bio je i među akcionarima jedne tadašnje banke što ga je kasnije, zbog neplaćenih obaveza jednog od ljudi kojem je bio garant za kredit, koštalo da je jedna naša kuća bila pod hipotekom, koju su poslije 2. svjetskog rata moji roditelji otplatili. Mog djeda Salih-agu Brkića nisam upamtio. Jer, umro je još prije 2. svjetskog rata i ukopan na mezarju u Stocu. Otac mi nikada nije govorio, pošto je rođen 1911. godine, gdje je djed bio i šta se dešavalo u periodu od 1914 – 1918. godine. Njegovu priču da je djed bio čovjek koji je mnogo volio ljude i želio pomoći slabim i siromašnim, a posebno nadarenoj djeci u školovanju, potvrđuje i prof. Selam Jaganjac u svom tekstu o radu društva „Gajret“ u Stocu, objavljenom u publikaciji „Slovo Gorčina“ 1986. godine. Tu je napisano da je, uz utemeljitelja Alibega Sarića, moj djed Salih-aga Brkić bio u čelnoj grupi osnivača „Gajreta“ u Stocu 1.2.1907. godine. U istom tekstu prof. Selam Jaganjac mog djeda pominje među članovima stolačkog „Gajreta“ u čijim su se dućanima i kafanama prikupljali prilozi za finansiranje stipendija i drugih pomoći koje je pružao „Gajret“. Također, moj rođak rahmetli dr. Muhamed Šator dao mi je još jednu veoma dragu informaciju. Naime, on je našao dokument kojim su Stočani od vlasti Austro-ugarske monarhije tražili suglasnost za izgradnju gradskog vodovoda i kanalizacije, kao i da je među tim naprednim ljudima za ta vremena bio i moj djed Salih-aga Brkić. Također, znam i da je moj djed imao jednu lovačku kuću na brdu kraj sela Osanjići i dao ju je dvjema sestrama iz tog sela da tu žive bez ikakvog plaćanja osim što su, kad bi sa prijateljima išao u lov, povremeno spremile hranu od namirnica koje bi oni donijeli. Zbog ovih detalja koje navodim, istinski sam kao unuk ponosan na svog djeda Salih-agu Brkića iz Stoca. Završni dio ove moje priče prate sjeta i nada. Naime, tokom rata u BiH 1992 – 1995. godine naša obiteljska kuća u Stocu je skoro potpuno uništena, nestali su mnogi dokumenti, uspomene i fotografije. Među njima i nekoliko onih najstarijih na kojima je bio i moj djed. Fotografije mojih rahmetli roditelja imao sam, hvala Bogu, još od mlađih dana u mojoj kući u Tuzli. Djedove su ostale u Stocu kod moje rahmetli majke Ifete, ali ništa od dokumenata i slika nismo našli u teško oštećenoj kući. Jer, moj Stolac je tada bio jedna velika pepeljara i žgarište uspomena mene i mnogih drugih Bošnjaka iz Stoca. Uz sjetu, meni ostaje nada da su neki od prognanih Stočana u tuđinu od Švedske, Norveške i Danske do Amerike ipak ponijeli neke svoje obiteljske fotografije na kojim se, možda, kao prijatelj njihovih roditelja, nalazi i moj djed Salih. Ako mi se ne jave, mada ništa o tome decenijama nisam znao, dok živim ostajem, kao i moji potomci, zahvalan Emilu Ranzenhoferu koji mi je prije skoro stotinu godina, a da to niko u mojoj obitelji nije znao, ostavio uspomenu na mog djeda. Počivao u miru dobri čovječe i umjetniče iz Austrije, Emile Ranzenhoferu, neizmjerno hvala projektu Europeana, koji i stoljeće poslije, svojom istrajnošću i traganjem, povezuje i obiteljske veze i vraća uništene uspomene na drage osobe... Napisao: Salih Brkić
Kolažna fotografija na kojoj se nalaze fotografije Saliha Brkića - djeda (1917) i Saliha Brkića - unuka (2016)