Front || fotografija u zarobljeništvu, Milorad treći s leva

Josip Jurinović Pećarski kroničar je Sv. Jelene to jest Brseča te je u knjizi Mali svjedoci velikih promjena: život Svetojelenčana u 20. stoljeću zabilježio i dokumentirao, između ostaloga, i razdoblje Prvog svjetskog rata, te ovdje podijelio i sljedeću priču: Vjekoslav (Alojz, Lojzo) Jurinović, moj otac, sin nonića Ivana, rođen je u Sv. Jeleni 1. srpnja 1896. godine (Pećari Dolnji). Kada je imao 16 godina napravio je pomorsku knjižicu, «matrikulu», i išao ploviti kao mali od koverte (palube) na brodu «Gasten» tršćanske kompanije «Lloyd Triestino» i na taj način, kao jedino muško dijete u obitelji pomagao prehraniti obitelj. Kao mladić od 19 godina, pozvan je u austrougarsku vojsku u Ljubljanu gdje je završio 30 dana regrutske obuke i položio svoju prvu prisegu za vjernost i odanost caru Franji Josipu. Nakon toga je odmah upućen na talijansku frontu u Tirol i tamo ratovao. Nekoliko puta je sudjelovao u borbi prsa u prsa (na šturum). Kasnije se dobrovoljno javio na promatračnicu na jednom visokom brdu, nastojeći izbjeći opasnosti neposrednog ratovanja. Na toj promatračnici bilo je dvanaest vojnika s jednim časnikom Čehom. Odmah sljedeće zime, zbog velikog snijega ostali su odsječeni od svoje pozadine, koja se nalazila u dolini. Zalihe hrane imali su samo za nekoliko dana. Tada ih je časnik postrojio i odredio Vjekoslava da pođe u dolinu po hranu. Kad sam ga jednom upitao je li se bojao u toj situaciji, odgovorio je: «Puščanih i mitraljeskih metaka se nisam bojao, jer sam bio naviknut na njih, ali sam se bojao snježnih lavina, stalno prisutnih u tim predjelima.» Vrijeme je toga dana bilo dosta maglovito pa se spuštao velikom brzinom i teško je bio primjetan. Dolje se odmorio i ručao. Na svoju ruku odlučio je uzeti nešto više hrane, približno 50 kg, jer je smatrao da će moći izdržati. Međutim, teško mu se bilo sakriti, jer ga je trag po snijegu otkrivao. Kad bi Talijani otvarali vatru, morao se ukopati u snijeg. Bio je gotovo mrak kad se pojavio među svojim suborcima koji su ga ljubili od radosti. Njihov časnik, rodom iz Praga, predložio je komandi da se Alojz, kako su ga oni zvali, odlikuje medaljom za posebne zasluge. Nakon tri mjeseca stigla je na brdo kurirska pošta u kojoj je bila medalja potvrđena dokumentom. Intenzitet rata nije dopuštao da se medalja preda pred svečanim strojem, a zapovjednik mu je poklonio svoje crno dugme s likom pokojnog cara Franje Josipa. To dugme je moj otac poklonio meni te ga još i danas čuvam. Moj je otac bio na fronti do 4. studenog 1918. godine odnosno do rasula Austro-Ugarske države, kada se vratio kući, vrlo oprezno da ga ne bio zarobili Talijani, koji su se tada kretali prema svojem obećanom istarskom posjedu. Po dolasku kući bio je prinuđen potražiti koru kruha tako da se ponovno ukrcao na brodove stare kompanije, gdje je odmah bio primljen, ali sada pod drugom, talijanskom zastavom. Na brodu se govorilo talijanski, a nitko ga nije pitao zašto se borio protiv Italije i zbog toga nije imao nikakvih problema. || || Photograph || Vjekoslav Jurinović u 1. sv. ratu. Vojevao je na Talijanskom frontu.

Front || Milorad Sretenović u sredini, i Milosav, levo i Milenko, desno