A da rata nije bilo? Godinama već ova i nekoliko drugih sličnih slika čuče u albumu moje bake. Neke su uredno smještene u procjepe u debelim listovima, a ima i onih što su, kao i ova u prilogu, ostavljene na čekanju kakve buduće odluke. Sam album je, prošavši kroz ruke moje sestre, došao meni i smjestio se, ne svojom voljom, na dno hrpe albuma sa slikama. Onim slikama što su se uzoholile svojim bojama i očekuju da ih se digitalizira kako bi se mogle približiti sadašnjima što se pripremaju fotografskim aparatima u kojima baš nikada ne nestane filma. Došlo neko drugo vrijeme i s njim volja, a tehnika i znanje već dugo postoje. Latio sam se posla i taman kad su se staro-prastare svjedodžbe ali i slike iz bakinog albuma provukle kroz skener i udobno smjestile na računalu, zavrtila se na radiju obavijest o prikupljanju uspomena iz tog rata. Ne samo slika nego i priča. Moja priča, uvijek u stisci s vremenom, još nije dovršena, pa tako uopće nije mogla biti ispričana. Sama slika, nema nikakav posebni ratno-borbeni sadržaj. Čovjek, moj djed Antun Kodrnja, tada sa 39 godina, obukao uniformu, zakopčao kaput, uredio brkove i sjeo na nekakvu klupicu. Ukipio se i čeka da mu kažu „sad je gotovo.“ Slika je pretvorena u razglednicu, poštom poslana za Vukovar mojoj baki, stigla je do nje i zaslužila mjesto u zbirci i zbog ove druge strane. Prošetao sam onuda pred par godina, prvi član porodice nakon možda i 95 godina. Šanac ulica je i sada ona koja uz obnovljenu žutu zgradu gimnazije vodi prema crkvi (koja je tada još obnavljana). Poštar je valjda znao da gimnazijski profesor koji je sa obitelji došao raditi u njihov grad živi blizu škole. Cenzura je provjeravala što se piše, ali pozdrav ovakav kako je napisan izgleda mi i sada nekako preširoko usmjeren. Svima? Kojim svima? Malo znam o djedu sa slike. Nisu mi baš mnogo o njemu pričali, a ja nisam pitao. Često je tako. Najprije te ne zanima, a kada te počne zanimati onda više nema nikoga koga bi se moglo pitati. Ostane samo čeprkanje po uspomenama u tragovima, po arhivima i da, po internetu. Kad se ionako radi o priči svakako najprije ide dio priče iz obitelji. Umro je mlad, dvije godine nakon završetka rata. Imao je tek 44 godine. Nije doživio nevjestu, a kamoli unuke. Uzrok je, kažu objašnjenja, bila tuberkuloza poduprta neurednim životom i alkoholizmom. Moguće je tako i bilo, iako je redosljed mogao bio i drugačije posložen. Nije li možda teza o razlozima smrti pretjerano gruba ili olako brzopleto oblikovana? Eto, sada više ne mogu bez zadrške prihvatiti tezu koja ga smješta u neodgovorne i neprilagođene osbe sklone porocima što će ih uništiti. Nije li se možda radilo o PTSPu koji tada još „nije postojao,“ pa se nije mogao ni liječiti? Oprosti mi djede. Žao mi je što je to tako završilo. Vjerujem da bi se ti veselio životu i ponosio svojim unucima. Jednako mi oprosti što se nisam ranije potrudio da više saznam o tebi. A da rata nije bilo? Nikad nećemo saznati kako bi se stvari posložile. U obitelji postolara bilo je mnogo djece, na slici ih brojim 10. Najstariji sin imenom Antun završio je studij na tada zvanom Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Eto ga na popisu što se nekim čudom pojavio iz znanstvenog rada. Taj popis ima još povezanih ljudi koji su bili vršnjaci. Prvi je Marko Sertić, rodom iz Bakra. Radio je po školama u Varaždinu, Osijeku i gle iznenađenja u Vukovaru od 1912. Kad i Antun. Drugi je Dragutin Koch. Nisu samo kolege, povezani su rodbinski, ženidbama. Mislim da su bili u studentsko doba odlična ekipa. Njih trojica, pa još barem dvojica Dragutinove braće. Imam saznanja da su se svi oni nakon studija u neko sada daleko vrijeme vrtili oko Osijeka i Vukovara. Onaj „pozdrav svima“ mogao bi uključivati i te druge ljude iz tadašnje ekipe. Mnogo je vremena prošlo, ali tragovi još uvijek postoje, a nama preostaje nadati se da rata više neće biti. Ili bi se ipak nešto moglo poduzeti? Oprosti mi djede. || Fotografija Antuna Kodrnje || || Razglednica Antuna Kodrnje || Postcard || Front || || Razglednica Antuna Kodrnje || Back || Postcard

Fotografija Antuna Ivanovića sa suprugom Mandom, smrtni i vjenčani list. Photo of Antun Ivanović with his wife Manda,death and wedding certificate. || Jedna stara, već požutjela, fotografija zauzima posebno mjesto u mojem domu u Orašju. Na slici su moj pradjed s očeve strane Antun Ivanović i njegova supruga Manda. Na poleđini fotografije lijepim i čitkim slovima, „tanka-debela“, piše: „Mojoj dragoj Mandi iz ratne 1914 godine“. Slici je sada već 102 godine i ona mi mnogo znači. Najstarija je sačuvana slika iz moje obitelji. A tko je Antun Ivanović? Što o njemu bitno znam? Po čemu se ta osoba kod mene i moje obitelji osobito ističe? Antun Ivanović rodio se 30.siječnja 1882. godine u Bukovoj Gredi kod Orašja s prezimenom Udutušić. I njegovom ocu bilo je ime Antun, a majci Manda, rođena Perić iz sela Bok kod Orašja. Prema mojem istraživanju u rodno mjesto su došli iz okolice Odžaka. Kao i mnogi u to vrijeme, mlad se oženio 30. listopada 1901. s 19 godina, i u brak je stupio s Mandom Dominković (17 godina) iz sela Tolise kod Orašja, čiji su roditelji bili Marijan i majka Ruža, rođena Mikić. Iz nepoznatih razloga 1905. godine promijenio je prezime u Ivanović, kao i svi ostali u selu s prezimenom Udutušić. Stariji su mi pričali da je tada živio u selu jedan djed Ivan, njihov bliski rođak, vrlo bogat čovjek, koji je od svih njih tražio da po njemu dobiju svi prezime? Možda je to i bila istina, ali nema dokaza za tu tvrdnju. S obzirom da Antun Ivanović nije imao djece, a bio je u to vrijeme bogat zemljoposjednik, iz sela Tolise pozvao je k sebi sestrića Josipa Dominkovića, inače moga djeda. Darovao mu je svoj veliki imetak. U znak poštivanja i odavanja jednog vida zahvale, moj djed Josip je svome sinu dao ime Antun, a riječ je o mojem ocu ( rođen 29.veljače 1932. godine i živi u Bukovoj Gredi). Nažalost, moj pradjed Antun Ivanović je mlad umro, 29. siječnja 1939. godine, dan prije nego bi napunio 57 godina. Moj otac Antun, kojem su tzv. partizani krajem svibnja 1945. godine negdje u okolici Gradačca mučki ubili oca Josipa (mojeg djeda) kojem se ne zna za grob, darovao mi je 1.5 duluma zemlje na kojem ja danas imam lijep i uredan voćnjak. Uvijek kada u njemu boravim sjetim se svoga dragoga pradjeda Antuna Ivanovića, za kojeg me također mnogo veže njegova sačuvana fotografija iz ratne 1914. godine. ENGLISH: There is very old,alredy yellow photo that takes very special place in my home in Orašije.On that picture is my greatgrandfather from father side,Antun Ivanović and his wife Manda.On the back of the photo,with very nice and readable leters hin-thick is written; To my dear Manda from the war of 1914.year.That photo is 102.years old and mean a lot to me.It is the oldest photo that bean saved in my family.But who is Antun Ivanović?What is impartant abaut him,that i know?What is that person for me and my family,and why he stands out? Antun Ivanović was born on 30.january 1882.in Bukova Greda near Orašije with Udutušić surname.His fother name was Antun and his mother name was Manda (born Perić) from Bok village near Orašije.Like everybody at that time my great grandfother Antun got married very young (19) on 30.october 1901.with Manda Dominković (17) from village Tolisa near Orašije,whose parents were Marijan and Ruža(born Mikić).For unknown reasons in 1905.he and everybody else with Udutušić last name changed to Ivanović.Older people said to me that in that time, there was grandfothers cousin Ivan,who was very rich man and he asked them to change last name.Maybe that is the truth,but there is no evidence.But considering that Antun Ivanović didnt have children,and he was very rich landlord in that time from village Tolisa,he asked his nephew Josip Dominković who was my grandfother.Antun give him his big property.In a sign of respect and disclosure of one farm of thanksgiving,my grandfother Josip give son a name Antun (its my fother,born 29.february 1932.and live in Bukova Greda).Unfortunatly my greatgrandfother died very young a day before his 57th birthday.My fother Antun whome are so-called partisans in late May somewhere around Gradačac brutally killed fother Josip which does not know where is his grave,give me one arch of land.Tuday,there is a nice orchard.Everytimewhen i am in that orchard i remember may dear grandfother Antun Ivanović.

Antun Tabain pok. Antuna služio je u ratu na brodovima Radetzky i Viribus Unitis. Prvo je služio u mornarici 4 godine i baš se trebao vratiti kući kad je rat počeo te je tako ostao u mornarici za cijelog trajanja rata. Bio je na torpedu, no ispaljivao je samo na vježbama, ne i u ratu. U ratu je naučio njemački, talijanski i mađarski jezik. Iz rata je sa sobom donio dvije velike škrinje sa stvarima iz vojske, no jednu je ostavio u Puli kod nekog ugostitelja s namjerom da se vrati po nju, ali nikad nije uspio. U škrinji koju je donio se među ostalim našlo i 8-9 kompleta odjeće, 7-8 mornaričkih noževa, mornarička uniforma, libela (za niveliranje torpeda), kapa, lančić s medaljonom u kojem je bila slika njega i voljene osobe. Nakon rata se nije više ženio. || 1, 2, 3 - uniforma mornara 4, 5 - libela (za niveliranje torpeda) 6 - nož 7, 8 - privjesak 9, 10 - lančić s privjeskom