1. Fotografija u uniformi 2. Ručni sat 3. Srebrna tabakera || Filip Tabain pok. Antuna se u ratu borio na talijanskoj fronti u Tirolu. 1916. godine je ranjen i povučen s bojišta, liječio se u Bosni. Metak je prošao kroz tijelo i nije imao vitalnih oštećenja. Ručni sat, tabakera i fotografija su njegovi osobni predmeti koje je ponio sa sobom u rat.

Fotografije mornara iz toga doba. || Josip Jurinović Pećarski kroničar je Sv. Jelene to jest Brseča te je u knjizi Mali svjedoci velikih promjena: život Svetojelenčana u 20. stoljeću zabilježio i dokumentirao, između ostaloga, i razdoblje Prvog svjetskog rata te ovdje podijelio i sljedeću priču: Vojnici smješteni u tvrđavama oko Pule bili su daleko od fronti, a ova utvrđenja su u šali nazivali Mažinotova linija. Ta utvrđenja zaokružuju čitav grad Pulu i okolicu. Anton Velčić (Slamnjak) iz Sv. Jelene služio je cara u takvoj jednoj tvrđavi zvana «Punta Kristo». U tim tvrđavama nalazili su se topovi velikog kalibra. To su bile tvrđave tako opremljene da bi u slučaju opsade mogle samostalno opstati nekoliko dana. Barba Tone je pričao da su u tvrđavama imali i niše za spremanje mrtvaca koji bi eventualno stradali tijekom borbi. U tim tvrđavama bilo je smješteno 15.000 vojnika. U civilnom životu, prije rata, Tone je bio pomorac i plovio je z brodi na jidra. Jednim takvim drvenim brodom na jedra prošao je ocean od Europe do Amerike i to dva puta. Znao je sve detalje tih brodova i nazive svih dijelova od jarbola pa do dna štive. Plovilo se na tim brodovima i svi su bili sretni kada je na moru bilo vjetra. Kada je nastala bonaca, brod se nije micao. Te bonace, ponekad dugotrajne, djelovale su na mornare te se kod njih pojavila nervoza, svađe i sve nezgode s time. Anton Velčić inače pored svog zanimanja brodskog kormilara, kod kuće se bavio tkalačkim zanatom koji je naučio od svog djeda Jureta, tzv. Jurićina. On je bio veliki radnik, obrađivao je čitavo svoje imanje, a imao je i kravicu, tako daje njegova žena Lucija nosila mlijeko u Mošćeničku Dragu na prodaju i dijelila po kućama na mjericu od l/2, 1/4i i 1 litre. Ivan Filipaš (Filipaši Gornji) zvani Kajfa, bio je također austrougarski vojnik na tvrđavi u Puli. Uvijek je nosio bradu. Kasnije se oženio djevojkom iz Grabrove (Anica Perčinkina). Volio je «grickati» duhan - ćikat. Po završetku rata 1918. godine i Tone i Ive sretno su se vratili kući. Mate Škalamera bio je najstariji sin Kazimira i Katarine (r. Jedretić), rođen u Sv. Jeleni 16. siječnja 1887. godine. Nakon završene osnovne škole u Brseču, s 14 godina ukrcao se na trabakul (mali drveni brod na jedra). Na brodu je obavljao poslove malog od kužine, kako se to tada zvao naučnik-kuhar. Bio je malog rasta tako da su mu morali pod noge postaviti škanjić da bi mu glava došla iznad kotla kad bi miješao palentu. Još 1910. godine pozvan je u Austrougarsku vojnu mornaricu. Kada je započeo I. svjetski rat, trebao se vratiti kući, ali po naređenju otpuštanja iz vojske nije bilo i morao je produžiti vojni rok. Do kraja rata bio je na vojnom brodu S.M.S. «Admiral Spruun» u Puli. Za vrijeme tih ratnih godina u Puli čitao je novine «Hrvatski List», koji je tiskan u Puli na hrvatskom jeziku, iako je vojnicima bilo zabranjeno čitanje tog lista. Između ostalog, ujesen 1918. godine u tom je listu pročitao o raspadu Austro-Ugarske. U to vrijeme svjedočio je Mate kako brodove Austrougarske mornarice napuštaju njemački, mađarski, češki i drugi časnici, a neki su i plakali. Zapravo Nijemci i Mađari nikako se nisu mogli pomiriti s tim da se Austro-Ugarska rasula. Dana 17. studenoga 1918. godine objavljena je odluka da se «Svi vojnici kopnene i pomorske vojske Jugoslavije moraju do 20. studenog 1918. godine vratiti kućama». Svi su morali predati oružje talijanskoj komandi, koja ga je preuzimala u ime saveznika. Dotada su svi Jugoslaveni bili uvjereni da će ratnu mornaricu predati svojoj jugoslavenskoj državi u nastanku. Samo nekoliko sati mogao se Janko Vuković Podkapelski radovati svojoj novoj službi zapovjednika flote. Točno u 6 sati ujutro 1. studenog 1918. godine odjeknula je eksplozija pomorske mine na trupu ratnog broda «Viribus Unitis» i ponijela sa sobom u jadranski mokri grob 400 mornara. Dvanaest sati ranije bio je taj isti «Viribus Unitis» predan novom jugoslavenskom savezu država u nastajanju, dobivši odgovarajuće originalno ime «Jugoslavija». No, to nisu znala dvojica talijanskih ronioca koji su položili minu na trup broda, vjerujući da su još uvijek u ratu protiv Austro-Ugarske, koja se upravo tih dana raspadala. Napad na «Viribus Unitis» ili «Jugoslaviju» bio je posljednji borbeni pothvat u ovim prostorima tijekom velikog Svjetskog rata koji je bio pred sam završetak. Ovaj neobični događaj dogodio se usred jako utvrđene pulske luke. Na tom se mjestu još i danas u organizaciji društva «Viribus Unitis» u Puli koje čuva tradicije pomorstva u ovom kraju, svake godine na dan Svih Svetih spusti vijenac u more na spomen poginulim mornarima i njihovom herojskom zapovjedniku koji je potonuo zajedno s njima. Svjedočivši ovom prizoru kao posljednjem u njegovoj vojnoj službi, Mate se nakon osam godina vratio kući, kada se opet zaposlio kao mornar, kormilar i kao vođa palube. Međutim, 1923. godine ostao je bez posla, jer se nije htio upisati u fašističku organizaciju. Oženio se još 1918. godine Rožom Šparožić rodom iz Zagorja te su otvorili malu trgovinu drva i ugljena u starom gradu u Rijeci.

Petar Kovačić Kušan sjedi prvi slijeva, a Mojzes Žaknić Pićon stoji treći slijeva.