Gospodin Stjepan Bizacki rođen je u Osijeku, gdje je radio kao tokar u ljevaonici. Zbog gubitka posla primoran je seliti u Vinkovce, a zatim i u Glinu, gdje radi sve do početka I. svjetskog rata. Početkom rata, vraća se u Osijek sa obitelji i biva mobiliziran od strane Austro-ugarske vojske. Nepoznato je na kojim bojištima je ratovao, ali u jeku rata biva ranjen. Nakon završetka rata, dobiva zemlju pored Osijeka, gdje živi sa obitelj te se bavi poljoprivredom. || fotografija 1 - Stjepan Bizacki fotografija 2 - Stjepan Bizacki - ranjen || || Stjepan Pizacki || Remembrance || Photograph || || Photograph || Remembrance || Fotografija ranjenika

Stjepan Saćer bio je učenik klasične gimnazije u Zagrebu. U 4. razredu otišao je na vojnu edukaciju za podoficire u Rijeci. Bio je poručnik u k.u.k. Reserveoffiziersschule im Marineakademie (školi za rezervne oficire na Mornaričkoj akademiji) u Rijeci. Na fotografijama je označen križićem, ostalo su njegovi kolege. Za vrijeme boravka u Rijeci učio je u đačkoj četi, te s kolegama razmjenjivao dopisnice. Ujedno se dopisivao i s nekoliko dama. U prilogu su njegova pisma, dopisnice i fotografije koje se odnose na njegov boravak u Rijeci. Rat u svojim pismima gotovo uopće ne spominje, moguće je da ga nisu ni smjeli spominjati. Na jednoj dopisnici je štambilj cenzure. Nakon godinu dana edukacije završio je na ratištu, na bojištu na Soči. Nije dugo bio na ratištu, tek je stigao pred kraj rata, spasila ga je edukacija u Rijeci. Kao suvenir iz rata je donio topovsku čahuru. Kasnije ju je koristio kao pepeljaru. || 001 - čahura od granate 002 - fotografija austrijskih časnika 003 - fotografija Stjepana Saćera s kolegama 004-009 - dopisnice 010-012 - pisma Slavice Bilić (Grobnik) 012 - pismo

Sudionici u 1. svjetskom ratu po strani oca Dijane Sabolović Krajina, Pavla Sabolovića, bili su njegovi ujaci - braća Pavlove majke (Dijanine bake) Amalije (Ljubice) Žagar, rođene 1901. To su bili Stjepan Žagar (rođen 1889.) i Leonard Žagar (rođen 1893.), i obojica su poginuli u ratu 1915. godine - prvi u dobi od 26, a drugi u dobi od 22 godine. Mlađi brat, Leonard, poginuo je negdje u Galiciji, a za Stjepana se ne zna. Dijanin otac Pavao sjećao se samo da su njih dvojica imali zanate i da nisu živjeli u Reki kod Koprivnice, nego negdje drugdje. Nisu bili oženjeni. Baka Ljubica, njihova mlađa sestra, koja je u vrijeme odlaska braće u rat imala 13 godina, nikad nije puno govorila o njima.