Andrija Nola rođen je 1895. u Podgori. S 20 godina (1915.) mobiliziran je te je završio na frontu Piave - Soča. Bio je radio - telegrafist u zemunici pod zemljom. Dok je radio, čuje kako netko priča na talijanskom te je upitao trećepozivca (prema hijerarhiji) Hasa: Ko ti je taj? On je odgovorio da ne zna jer ga ništa ne razumije te je Andrija zgrabio pušku, provukao ju kroz prozorčić i viknuo: Halt! Talijanski oficir se prepao i dignuo ruke u zrak. Na Andrijino pitanje što radi ovdje, on je odgovorio: Sono venuto per rendersi (Došao sam se predati), a Andrija mu je odgovorio: Caro signore, ako ostanete kod nas kao zarobljenik, imate 80% šanse da izgubite glavu. Ako se vratite odakle ste došli, onda vam je ta mogućnost 15%. Prvo ispraznite džepove, okrenite se na lijevo krug i pravac Italija. Mi vam nećemo pucati u leđa. Talijan se okrenuo i otišao.

Anto Ištuk rođen je 6.2.1897. na Kupresu u selu Vrilo, srez Bugojno, od oca Ante koji je umro 1897. god. Anto je od 1903. do 1908. god. završio četiri razreda osnovne škole na Kupresu. Do 1915. god. radio je kod drugih. Godine 1915. god. mobiliziran je u bivšu austrougarsku vojsku i učestovao u ratu do 1918. god. U tom periodu 18 mjeseci proveo je u zatočeništvu u Rumunjskoj. U tom periodu zatočeništva Anto je bio mučen, a jedn od načina mučenja bio je taj da su ga zaključavali u ormar koji je bio tjesan.Da bi ublažio udarce batine pod odjeću je gurao slamu.To ga je spasilo od sigurne smrti.Također, Anto je s gnušanjem pričao kako su u austorougarskoj vojsci kaplari bezdušno kažnjavali vojnike. To je bio dokaz da je sve podređeno državi. Nakon završetka rata od 1920. god. radio je u državnoj službi kao lugar. Nakon oslobođenja bio je stalno na istoj dužnosti u Drežnici. Bio je oženjen Petronijom Krakan s kojom je imao desetero djece. Ona je često govorila kako car Franjo Josip nije dozvoljavao da ga kude ili hvale. Anto je umro u Mostaru 1968. god., a sahranjen je na groblju Masline, također u Mostaru. Na osnovu službenog dokumenta izdatog 27.11.1925. od strane poglavara sreza duvanjskog potvrđuje se da je Anto Ištuk (sin Ante) služio austrougarsku vojsku u periodu od 15.12.1915. do 1.11.1918. god. Gospodin Silvestar Ištuk donio je kopiju biografije koju je Anto Ištuk osobno napisao 9.9.1951. god., službeno uvjerenje poglavara sreza duvanjskog iz 1925. god. i sliku Ante Ištuka koju je on osobno potpisao 5.8.1934. god. ENGLISH: Anto Ištuk was born 6.2.1897 in Kupres, village Vrilo,Bugojno county, from father Ante (died 1897). Anto finished four grades of elementary school ( 1903-1908) in Kupres. Untill 1915 he worked as day laborer. 1915 he was mobilized in ex Austro-Hungarian army and had been in war till1918. for 18 months he was in captivity in Romanian. In time of captivity Anto was tortuered. Locking him in a small closet was just one way of torture. He was stuffing a hay underneath his chlose to soften the blows and that saved him from death. In disgust Anto told how in Austro-Hungarian army, the soliers were brutally punished by sergeants. After war, since 1920 he worked at the civil service as a forester. After liberation he was at the samo duty in Drežnica. He was married with Petronija Krakan and they had ten children. Anto died in Mostar 1968, and burried at cementery Masline, Mostar. Based on official document given by the head of the Duvno county, on 27.11.1925 is confirmed that Anto Ištuk ( son of Ante) has been served in Austria-Hungarian army in time of 15.12.1915 until 1.11.1918. Mr. Silvestar Ištuk brought a copy of biography that Anto Ištuk personally wrote in 9.9.1951, official document of a head of Duvno county and picture of Anto, personally signed on 5.8.1934. Kratak sadržaj Mr. Silvestar Ištuk brought a copy of biography that Anto Ištuk personally wrote in 9.9.1951, official document of a head of Duvno county and picture of Anto, personally signed on 5.8.1934. Doprinositelji :Silvestar i Zdenko Ištuk. || Gospodin Silvestar Ištuk donio je kopiju biografije koju je Anto Ištuk osobno napisao 9.9.1951. god., službeno uvjerenje poglavara sreza duvanjskog iz 1925. god. i sliku Ante Ištuka koju je on osobno potpisao 5.8.1934. god.

Fotografije iz knjige: Bileća : 1914-1916 : fotoalbum / Gerhard Neweklowsky ; autor fotografija Ernst Neweklowsky. - Tuzla : PrintCom, 2000 - Bošnjaci koji se iseljavaju iz Plane (Avdić).- Maj 1915. Natporučnik Hesse. - Džamija u Bileći.- Ljeto 1915. Natporučnik Hesse. || Hasan Avdić, otac Džane Avdića, doprinositelja ove priče, rođen je 1900. godine u selu Podgorje, u općini Bileća. Kada je započeo Prvi svjetski rat imao je četrnaest godina. Imao je četiri starija brata, Mehu, Jakupa, Sadika i Hamzu koji su bili vojno sposobni u to vrijeme kada je austrougarska vojska vršila mobilizaciju. Mobilisani su u Bileći. Nakon što su njegova braća otišla u rat, Hasan je ostao sam da vodi porodično imanje. Njegov otac, Avdo Avdić, je bio muhtar (turski: Muhtar, od arapskog مختار‎ (muḫtār) - izabrani naziv za starješinu mahale u gradu ili seoskog starješinu, koji posreduje u svađama stanovnika i komšija). Za vrijeme rata je bio star i bolestan, te se nije mogao brinuti za vlastito imanje. Nakon završetka rata, kući su se vratila tri Hasanova brata, Meho, Sadik i Hamza, dok je Jakup poginuo na Tirolskom frontu. U Bileću su, sa austrougarskom vojskom, došli natporučnik Viktor Hesse i oficir Ernst Neweklowsky, sin kapetana Karla Newklowskog, rođenog u Linzu 1830. godine. Hesse je fotografisao predjele i ljude u Bosni i Hercegovini. Ernst Neweklowsky je bio inžinjer i bio je zadužen za izdržavanje tvrđave u Bileći. Bileća je granično mjesto, blizu Crne Gore, te su već Osmanlije, za vrijeme svoje vladavine, na brdskim kotama izgradili tvrđave. Austro-Ugari su proširili tvrđavu, napravili kasarne i kuće za oficire, te su tu čuvali granicu. Novi dio grada je bila mala čaršija sa utvrdom, nazvana Nova Bileća. Neweklowsky je sačuvao mnogo fotografija iz Bileće koje su fotografisali u periodu od 1914. do 1916. godine. Slike u albumu su slikali i drugi vojnici. U čast svog djeda Ernsta Neweklowskog, njegov unuk Gerhard Neweklowsky je objavio fotomonografiju iz ovog perioda. Među tim fotografijama se nalazi i fotografija porodice Avdić, koja se iselila u Tursku, nakon što su prodali svoje imanje. Također, tu se nalazi i slika Carske ili Gradske džamije u Bileći, koja je sagrađena je 1895. godine na temeljima druge džamije. Njenu izgradnju je pomogao i car Franjo Josip, koji je Carskoj džamiji poklonio i ćilim. Ibraga Selimović je ćilim odnio u Dubrovnik, a nakon Drugog svjetskog rata je vraćen u Bileću. Jedna od izgubljenih fotografija porodice Avdić je i fotografija Hasana Avdića, kojeg je natporučnik Hesse slikao kako svira.