U ovoj priči se radi o ostavštini Dragutina Hocenskog, djeda Stanislava Pauzara, koji je je kao sudionik Prvog svjetskog rata bio ranjen te liječen u Budimpešti o čemu svjedoče i dvije fotografije slikane u vojnoj bolnici u Budimpešti. Fotografije su kao dopisnice bile slane u Čepin njegovoj supruzi Julijani Hocenski. || predmet 1 - fotografija ranjenika u budimpeštanskoj vojnoj bolnici, 1914. god. predmet 2 - fotografija ranjenika i osoblja vojne bolnice u Budimpešti, 1914. god.

Preslika pjesme Moj japica i mamica iz zbirke Bele vile dravske. || Pjesnik Ivan Picer priča o svojem djedu, također Ivanu, koji se rodio 1881. a umro je 1962. U djetinjstvu je slušao djedove priče koji je prošao skoro sve bojišnice. Djed je otišao u rat u dobi od 33 godine. Imao je pet kćeri i sina Tomu, oca pripovjedača. Tomo je bio najstariji (rođen 1906.). Baka Roza doživjela je 93 godine. Djed je rođen u selu Torčec, a kasnije je preselio u selo Sigetec. Sjeća se da je djed bio šaljivdžija, čak je znao odglumiti svećenika i misu jer mu je u mladosti bila želja da postane svećenik. Kaže da se nakon smrti svećenika na bojišnici u Galiciji, sam ponudio pretpostavljenima u svojoj regimenti da ga privremeno zamijeni. I to mu je bilo odobreno. Bio je odlikovan za hrabrost 1915. i to odlikovanje je završilo kod jedne od teta. Tete su se zvale: Franca (rođena 1908.), Marica,(1910.), Jelica (1917.), Katica (1921.) i Roza (1924). Djed je znao pričati o mjestima u kojima je bio u ratu, o rovovima, granatama... Spominjao je Galiciju, mjesta Šemislav i Dobru noć, rijeku Piavu... Kod Piave su natjerali Talijane na povlačenje, ali je 1917. stigla naredba da vojska stane. Djed je bio politički aktivan kao čelnik u HSS-a u Sigecu, a kasnije i u kotaru. Poznavao je Stjepana Radića. Ivan Picer napisao je pjesmu o djedu i njegovim ratnim pričama pod naslovom Moj japica i mamica, a objavljena je u njegovoj zbirci kajkavske poezije Bele vile dravske ( Koprivnica, 1997.).

A da rata nije bilo? Godinama već ova i nekoliko drugih sličnih slika čuče u albumu moje bake. Neke su uredno smještene u procjepe u debelim listovima, a ima i onih što su, kao i ova u prilogu, ostavljene na čekanju kakve buduće odluke. Sam album je, prošavši kroz ruke moje sestre, došao meni i smjestio se, ne svojom voljom, na dno hrpe albuma sa slikama. Onim slikama što su se uzoholile svojim bojama i očekuju da ih se digitalizira kako bi se mogle približiti sadašnjima što se pripremaju fotografskim aparatima u kojima baš nikada ne nestane filma. Došlo neko drugo vrijeme i s njim volja, a tehnika i znanje već dugo postoje. Latio sam se posla i taman kad su se staro-prastare svjedodžbe ali i slike iz bakinog albuma provukle kroz skener i udobno smjestile na računalu, zavrtila se na radiju obavijest o prikupljanju uspomena iz tog rata. Ne samo slika nego i priča. Moja priča, uvijek u stisci s vremenom, još nije dovršena, pa tako uopće nije mogla biti ispričana. Sama slika, nema nikakav posebni ratno-borbeni sadržaj. Čovjek, moj djed Antun Kodrnja, tada sa 39 godina, obukao uniformu, zakopčao kaput, uredio brkove i sjeo na nekakvu klupicu. Ukipio se i čeka da mu kažu „sad je gotovo.“ Slika je pretvorena u razglednicu, poštom poslana za Vukovar mojoj baki, stigla je do nje i zaslužila mjesto u zbirci i zbog ove druge strane. Prošetao sam onuda pred par godina, prvi član porodice nakon možda i 95 godina. Šanac ulica je i sada ona koja uz obnovljenu žutu zgradu gimnazije vodi prema crkvi (koja je tada još obnavljana). Poštar je valjda znao da gimnazijski profesor koji je sa obitelji došao raditi u njihov grad živi blizu škole. Cenzura je provjeravala što se piše, ali pozdrav ovakav kako je napisan izgleda mi i sada nekako preširoko usmjeren. Svima? Kojim svima? Malo znam o djedu sa slike. Nisu mi baš mnogo o njemu pričali, a ja nisam pitao. Često je tako. Najprije te ne zanima, a kada te počne zanimati onda više nema nikoga koga bi se moglo pitati. Ostane samo čeprkanje po uspomenama u tragovima, po arhivima i da, po internetu. Kad se ionako radi o priči svakako najprije ide dio priče iz obitelji. Umro je mlad, dvije godine nakon završetka rata. Imao je tek 44 godine. Nije doživio nevjestu, a kamoli unuke. Uzrok je, kažu objašnjenja, bila tuberkuloza poduprta neurednim životom i alkoholizmom. Moguće je tako i bilo, iako je redosljed mogao bio i drugačije posložen. Nije li možda teza o razlozima smrti pretjerano gruba ili olako brzopleto oblikovana? Eto, sada više ne mogu bez zadrške prihvatiti tezu koja ga smješta u neodgovorne i neprilagođene osbe sklone porocima što će ih uništiti. Nije li se možda radilo o PTSPu koji tada još „nije postojao,“ pa se nije mogao ni liječiti? Oprosti mi djede. Žao mi je što je to tako završilo. Vjerujem da bi se ti veselio životu i ponosio svojim unucima. Jednako mi oprosti što se nisam ranije potrudio da više saznam o tebi. A da rata nije bilo? Nikad nećemo saznati kako bi se stvari posložile. U obitelji postolara bilo je mnogo djece, na slici ih brojim 10. Najstariji sin imenom Antun završio je studij na tada zvanom Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Eto ga na popisu što se nekim čudom pojavio iz znanstvenog rada. Taj popis ima još povezanih ljudi koji su bili vršnjaci. Prvi je Marko Sertić, rodom iz Bakra. Radio je po školama u Varaždinu, Osijeku i gle iznenađenja u Vukovaru od 1912. Kad i Antun. Drugi je Dragutin Koch. Nisu samo kolege, povezani su rodbinski, ženidbama. Mislim da su bili u studentsko doba odlična ekipa. Njih trojica, pa još barem dvojica Dragutinove braće. Imam saznanja da su se svi oni nakon studija u neko sada daleko vrijeme vrtili oko Osijeka i Vukovara. Onaj „pozdrav svima“ mogao bi uključivati i te druge ljude iz tadašnje ekipe. Mnogo je vremena prošlo, ali tragovi još uvijek postoje, a nama preostaje nadati se da rata više neće biti. Ili bi se ipak nešto moglo poduzeti? Oprosti mi djede. || Fotografija Antuna Kodrnje || || Razglednica Antuna Kodrnje || Postcard || Front || || Razglednica Antuna Kodrnje || Back || Postcard