Djed Nikola Lokmer
Ludmila Pocza sjeća se priča o svom djedu Nikoli Lokmeru koje je čula od svoje tete. Nikola je otišao u rat 1914. i tijekom rata završio u francuskom zarobljeništvu. Vratio se tek 1919. U zarobljeništvu je dobro naučio francuski i talijanski. Djed Nikola bio je oženjen Marijom djev. Tonković iz sela Sela kod Siska, a živjeli su u Komarevu,. gdje su 1912. sagradili kuću i držali mali dućan. Kad je djed otišao u rat, baka je ostala sama s petoro djece, najmlađoj kćeri su bile dvije godine. Dućan nije više znala voditi sama, pa su obitelj zbrinjavale i prehranjivale djecu služenjem po kućama i imanjima majka i najstarija kćer Milka (Ludmilina majka) koja je na početku rata imala 12 godina. Tijekom rata majka Marija se razboljela i umrla, a svu djecu su uzeli na brigu različiti rođaci. Kad se djed vratio iz rata, kod kuće ga je dočekala samo najstarija kćer Milka. Niti je Marija do svoje smrti saznala je li joj muž živ ili je poginuo na frontu, niti je on znao da mu je žena umrla. Kad se djed vratio iz zarobljeništva, vratio je svu djecu kući. Ali svi su bili jako boležljivi od pretrpljene gladi, malarije i sušice, pa je jedna od kćeri ubrzo i umrla (1921.), a ostalu djecu je djed opet morao vratiti rođacima gdje su i odrasli. Djed se ponovo oženio, u dva braka imao je sedamnaestero djece i umro u dubokoj starosti.
CONTRIBUTOR
Ludmila Pocza
DATE
1914 - 1919
LANGUAGE
hrv
ITEMS
1
INSTITUTION
Europeana 1914-1918
PROGRESS
METADATA
Discover Similar Stories
RANJENI DJED
2 Items
U ovoj priči se radi o ostavštini Dragutina Hocenskog, djeda Stanislava Pauzara, koji je je kao sudionik Prvog svjetskog rata bio ranjen te liječen u Budimpešti o čemu svjedoče i dvije fotografije slikane u vojnoj bolnici u Budimpešti. Fotografije su kao dopisnice bile slane u Čepin njegovoj supruzi Julijani Hocenski. || predmet 1 - fotografija ranjenika u budimpeštanskoj vojnoj bolnici, 1914. god. predmet 2 - fotografija ranjenika i osoblja vojne bolnice u Budimpešti, 1914. god.
Moj djed Ivan Picer
1 Item
Preslika pjesme Moj japica i mamica iz zbirke Bele vile dravske. || Pjesnik Ivan Picer priča o svojem djedu, također Ivanu, koji se rodio 1881. a umro je 1962. U djetinjstvu je slušao djedove priče koji je prošao skoro sve bojišnice. Djed je otišao u rat u dobi od 33 godine. Imao je pet kćeri i sina Tomu, oca pripovjedača. Tomo je bio najstariji (rođen 1906.). Baka Roza doživjela je 93 godine. Djed je rođen u selu Torčec, a kasnije je preselio u selo Sigetec. Sjeća se da je djed bio šaljivdžija, čak je znao odglumiti svećenika i misu jer mu je u mladosti bila želja da postane svećenik. Kaže da se nakon smrti svećenika na bojišnici u Galiciji, sam ponudio pretpostavljenima u svojoj regimenti da ga privremeno zamijeni. I to mu je bilo odobreno. Bio je odlikovan za hrabrost 1915. i to odlikovanje je završilo kod jedne od teta. Tete su se zvale: Franca (rođena 1908.), Marica,(1910.), Jelica (1917.), Katica (1921.) i Roza (1924). Djed je znao pričati o mjestima u kojima je bio u ratu, o rovovima, granatama... Spominjao je Galiciju, mjesta Šemislav i Dobru noć, rijeku Piavu... Kod Piave su natjerali Talijane na povlačenje, ali je 1917. stigla naredba da vojska stane. Djed je bio politički aktivan kao čelnik u HSS-a u Sigecu, a kasnije i u kotaru. Poznavao je Stjepana Radića. Ivan Picer napisao je pjesmu o djedu i njegovim ratnim pričama pod naslovom Moj japica i mamica, a objavljena je u njegovoj zbirci kajkavske poezije Bele vile dravske ( Koprivnica, 1997.).