Moja baka Dušanka Podbevšek
Sl.1. Učenička svjedodžba bake Dušanke iz prvog razreda osnovne škole
Sl.2 Djeca prije puta u Englesku
Sl.3. Djeca u Favershamu, Engleska
Sl.4. Djeca u Favershamu, Engleska
Sl.5. Viza za povratak iz Engleske
Ovo je priča o baki Dušanki (Šinki) Podbevšek rođ. Ahilović. Rođena je 1907. u mjestu Bogorodica kod Đevđelije, a umrla je 1995. u Koprivnici. Imala je dvije sestre Mariju i Magdalenu, majka je umrla kod poroda, a otac je stradao nekoliko godina kasnije. Brigu o baki preuzela je teta Irina,tatina sestra. Baka je odrastala s tetom. Njenog sina Janka smatrala je svojim bratom i kao starija sestra čuvala ga je i brinula o njemu kada je to trebalo . Iz doba djetinjstva sjećala se Turaka i njihovih odlazaka u džamiju, nestašluka u igri na račun tada već oslabljene turske vlasti
( skrivanju i premještanju ostavljene obuće pred džamijom ).Sjećala se i često govorila o bolestima, neimaštini i teškom životu za vrijeme ratova. Proživjela je I. i II. Balkanski rat (1912 i 1913.) Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat i na kraju doživjela i Domovinski rat. Prvi svjetski rat pamti po bolestima njenog „brata“ Janka i njegovog oca, po prisutnosti talijanskih vojnika od kojih su djeca tražila i dobivala hranu. Uzrečica „Taliano makarone“ i danas se koristi u obitelji kao uspomena na baku Šanku. Starija bakina sestra je živjela u Solunu, pa je baka s tetom i njenom obitelji otišla također u Solun nakon što se stanovništvo, zbog ratnih operacija vezanih uz „Solunski front“, moralo iseliti. U Solunu je bio organiziran izbjeglički centar. Tu su se nalazili saveznici, vojne baze, političko središte, radile su škole. U Solunu je baka krenula u prvi razred i završila ga u lipnju 1916. U ljeto 1918. saveznici su u sklopu priprema za završne operacije sakupili stotinjak djece i evakuirali ih brodovima, uz pratnju vojske, u Englesku. Tijekom puta bili su obaviješteni da je brod torpediran pa su dobili pojaseve za spašavanje, no ispostavilo se da je pogođen neki drugi brod u konvoju. U rujnu 1918. djeca su stigla u London a potom smještena u dom za djecu u Favershamu gdje su se sve do 1921. školovala i imala svu potrebnu njegu i skrb. U rujnu 1921. baka se je iz Engleske (preko Francuske,Švicarske i Italije) vratila u Beograd i otišla na školovanje u Novi Sad. Nakon školovanja zaposlila se u „Slobodnoj zoni u Solunu“. Tada je upoznala Josipa Podbevšeka, Slovenca, graničara. On je kasnije dobio službu na granici s Mađarskom, tako da je baka krajem 1930. stigla u Koprivnicu. Koprivničanka Mariška Holubek, legendarna samouka glazbenica, bila je jedna od njenih prvih prijateljica u novoj sredini, koja joj je pomogla da se snađe i započne novi život. Unuka Ines je sačuvala bakin album s fotografijama djevojčica i dječaka izbjeglica iz Soluna, odgajateljicama - učiteljicama i rukovodstvom ustanove za skrb djece u kojoj je boravila, slike djevojčica iz engleskih obitelji kod kojih je odlazila, te pisma koja je baki, nakon odlaska iz Engleske, pisala engleska odgajateljica kao i prijateljice iz doma.
Solun
Učenička svjedodžba
Srpski
Official document
Remembrance
Učenička svjedodžba iz 1916.
Other
Dušanka Podbevšek
Photograph
Djeca prije puta u Englesku
Djeca u Favershamu
51.315994,0.8893580000000156
Viza za povratak iz Engleske
Viza za povratak iz Engleske.
CREATOR
Dušanka Podbevšek
DATE
/
LANGUAGE
hrv
ITEMS
5
INSTITUTION
Europeana 1914-1918
PROGRESS
METADATA
Discover Similar Stories
Moja dva pradjeda na fotografiji
1 Item
Slika je veličine 125 x 180 mm i nije original nego je skenirana. || Na slici iz 1915. g. nalaze se (s lijeva na desno): Tadija Drmać, Toma Drmać i Franjo Vrančić, svi mještani sela Rodoč kraj Mostara, BiH. Toma Drmać je moj pradjed s bakine strane (on je otac moje bake s očeve strane), a Franjo Vrančić je moj pradjed s djedove strane (otac moga djeda). Malo je podataka koje znam o svojim pradjedovima, a posebice su malobrojni oni koji se odnose na sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu. Do fotografije sam došao sasvim slučajno - moj školski kolega ju je dobio od župnika sela, pa mi je dopustio skeniranje iste. Zanimljivost je što se na istoj fotografiji nalaze oba moja pradjeda, obojica učesnici Prvog svjetskog rata na strani autrougarske vojske. Sva trojica na glavama nose fes što je očit znak da su pripadali Bosanskoj regimenti. Na poleđini slike rukom pišu samo podaci o imenima i godini nastanka slike - 1915.g. Gdje je nastala, kojom prigodom - nije mi poznato. Po tipu kuće koja se nalazi iza tri lika reklo bi se da je negdje u Slavoniji ili Vojvodini, no ne smijem to tvrditi sas sigurnošću.
Moja pot v svetovni vojni
4 Items
Zgodba govori o Rudolfu Lampiču, ki je celotno svetovno vojno preživel na fronti. Bojeval se je na Soški fronti, Galiciji, Doberdobu in ob Pijavi. Po končani svetovni vojni se je pridružil Maistrvoim borcem v bojih za severno mejo. V teh bojih je bil 2. maja 1919 ranjen in zaradi tega ostal vojni invalid. Kronologijo svoje vojne poti je popisoval na različne papirčke, cigaretne ovoje in podobno. Po končani vojni je iz teh zapiskov sestavil rokopis svoje usode. Sam je oblikoval naslovnico svojih knjižnih spominov. Drugi pričujoči predmet iz prve svetovne vojne, ki ga je prinesel Rudolf Lampič ml., je gamaša, ki so jo v času vojne uporabljali za zaščito nog proti zmrzali in vdoru snega v obutev. || 1. gamaša 2. rokopis || || Biografija || Front || Book || Biografija - Moja pot v svetovni vojni || || Book || Biografija - Moja pot v svetovni vojni || || Book || Biografija - Moja pot v svetovni vojni || || Other || Obveza za povijanje nog proti mrazu in vpadu snega.