Mihovil Tuk
Uspomene iz I. svj. rata Moj djed, Mihovil Tuk, porijeklom iz Sela Ravenskih kod Križevaca, cijeli je život posjećivao svog ratnog druga iz Prvog svjetskog rata, g. Mužića iz Malog Ravna, a kad je dobio unuke, mog brata Ratimira i mene, vodio je i nas sa sobom. Glavna tema njihovih razgovora bio je dakako Prvi svjetski rat. Nikad im nije dosadilo ponavljati sve iznova, nikad se ova tema nije iscrpila, toliko su bili snažni ti ratni dojmovi. Obojica, tada momci od 20-ak godina, ratovali su na ruskom frontu, u Galiciji, a kasnije na talijanskom, kod rijeke Piave. Njihove evokacije bile su uglavnom anegdotskog karaktera, s primjesom humora, čak uživanja, mada se moglo naslutiti da se iza tih dosjetki krije izvjesni duševni teret, jer rat je zasigurno bio velika trauma i snažna ekspresija, nešto najjače što su doživjeli, što se ne zaboravlja. Unatoč tome kod nas se u obitelji nikad nije govorilo o ratnim strahotama, o krvavim događajima, leševima, teškom ranjavanju, mučenju, bolovima, strahu, hladnoći, umiranju. Možda djed nije želio o takvim stvarima govoriti pred nama djecom. Mislim da nas je i s te strane štitio. Jer bio je svjestan svega, i interesa velikih sila i neumoljive iracionalne energije koja je zahvatila svijet i vodila ga u entropiju, i da je rat veliko zlo. Ipak, njegovo mišljenje je bilo da je Prvi svj. rat, u odnosu na Drugi, bio „rat u rukavicama“, misleći na borbe koje su se vodile pretežno iz rovova, na odstojanju, a civili su bili manje-više pošteđeni. Kao dobar vic prepričavao je kako su s Rusima u pauzama primirja kartali, da bi se na prekid zatišja povukli svaki na svoju stranu i sasuli paljbu jedni po drugima. Spominjao je da je u vojsci bilo dosta nepismenih: neki vojnici nisu znali osnovne generalije o sebi, kad su i gdje rođeni, kako im se zove otac itd. I na račun toga je bilo šaljivih anegdota. Na ruskom frontu djed je dobio šrapnel u nogu, u bedro. Drugom pak prilikom ležao je u bunilu i groznici s jako visokom temperaturom. Bio je već na samrti, te su ga smjestili pored same mrtvačnice – pripovijedao je taj detalj šaljivo, kao dosjetku. Međutim liječnik je naložio časnim sestrama da ga cijelog omotaju hladnim „ušlanzima“ i dobro pokriju da se oznoji. I to je pomoglo – temperatura je pala. Prijateljstvo mog djeda i g. Mužića, iskovano u ratnim rovovima, bila je jedna lijepa doživotna priča. Dva prijatelja su čak i umrla iste godine. Danas žalim što nisam pozornije slušala njihove evokacije na tu veliku i važnu svjetsku temu, jer podaci iz prve ruke, k tome od osobe kojoj vjerujemo i koju volimo, najdragocjeniji su izvor spoznaje.

Photograph
Moj djed Mihovil Tuk
Front