Zarobljeništvo Ivana Marića-Jozića
opis priča
Ivan Jozić iz Goranaca je mobiliziran 1914. Tada je zvono sa goranačke crkve pretopljeno u oružje. Jozić je odveden na fron blizu Đera u jedinici gdje su bili samo Hercegovci. Ubrzo je raspoređen na front u Galiciju. Tu je dospio u rusko zarobljeništvo. Jozić je pričao kako je bilo u zarobljeništvu. Duga kolona zarobljenika je cijeli dan hodala bez stajanja, a ako netko posrne pretuku ga pa su se zarobljenici međusobno pridržavali i nosili jedmi druge. Neke su padali od iscrplejnosti, pa su odmah na njima sastalno nekoliko kundaka i bajoneta. Potrpani su u živinske vagone. Vlak je nekada jurio,a nek stajao, okopriliki 10 do 12 dana. Niko nije znao koliko su u vagonima, svi su različito govorili. Samo smo par puta izlazili vani da se uglavnom da se iznesu mrtvi. Godinu dana su radili u nekoj šumi. JEdnog dana su i postrojili i neka gospoda ih ej birala jednog po jednoga. Završio je kod nekog feudalca i zadužen za nekoliko konja za kola i još neke poslove osim štale. U Rusiji je u to vrijeme bilo puno udovica, pa su zarobljenike uporno ubjeđivali da prihvate potpunu slobodu pod uvjetom da se vjenčaju s nekom od udovica s djecom. Neki su prihvatili. Ivana je kući čekala žena s četvero djece i on je ponavljao da je već jednom stavio ruku na križ. Ivan je nagovarao svog prijatelja Jozu da bježe, te su se jedne noći iskrali sa imanja. Hodali su i lutali desetak dana, nigdje nikoga. Kad su ugledali neko mongolsko naselje, uplašili su se pod utjecajme stravičnih priča o mongolima i vratili se nazad. Pet godina je još proveo na svom starome poslu i dobio je šamar od naglednika. 1921. godine bježi sa toga imanja. Usput se pojavila kuga od koje je stradao njegov prijatelj. U spomoć veće sume novca Ivan je dobio neku propusnicu. Vojska nije dozvoljavala nikakva putovanja, osim prema Sibiru. Putovao je sa stokom, uvlačio se pod balvane, vezao se remenje za travrzne ispod vagona. Jednom mu je pomoglo kilo duhana, jednom novac,a jednom je udarcem onesvijestio vojnika. Jednom se sav istačkao jednom bojom i vikao da je kužan, al je morao bježati jer su pritom na njega pucali. Na Dunav je doašo vezan ispod vagona. Od Sibira do Drežnice Ivan je putovao dva mjeseca. Njegova žena je u međuvremenu primila životno osiguranje za muža jer je austrougraska odredila 7 godina kao rok u kojem se može zatražiti osiguranje za poginulog vojnika. Kako se nije javljao 7 godina, smatralo se da je umro. Kod kuće su djeca stalno bježala od njega jer ga nisu prepoznala. ENGLISH : Ivan Jozić from Goranci Mostar was mobilized 1914.That day the bell from Gorancis church melted down in weapans.Jozic was taken to front near Đer,in unit were only Herzegovians.Shortly after he was sent zo Galicija.From there he got to Russian captivity.Jozić would tolked how things were going in time of captivity.There was a long line of prisoners walking all day without stopping.If someone falls down,they would beat him,so prisoners carried each other.Some of them were felled by exhanation.In the secend when they fall,they were beaten by several gunstocks and bayonets.People were overload in cattle vagons.Sometimes the train was going very fast and sometimes it would stand for 10.to 12.days.nobody knew how meny were inside the vagon,everyone was talking a different language.They went out few times,mostly to take out the dead.They have worked in some forest for a year.One day they were lined up and some men were picking them one by one.Ivan ended up with some feudatory and he was in charge for couple of horses and chariot,and few more jobs except the barn.At that time in Russia there was a lot of widowers so prisoners were repeatedly told to accept complite freedom if they merry widow with children.Back home Ivans wife and four children were waiting for him and he repeatedly was saying that he was already once put his hand on the cros.Ivan was tamperin his friend Jozo to escape,so one night they run away.They walked for 10.days they didnt meet anyone.When they saw Mongolian village they got scared,because of horrifying stories abaut Mongolians,so they got back.For the next five years Ivan worked on his old job,and got slap on the face from his supervisor.In 1921.hes running away.In mean time ther was a plague and his freind died of the plague.Luckily Ivan had money so he could get a pass for a train.The military did not alow to travel anywhere except to Sibir.Ivan traveled with cattle,hideing in chumps tied with straps underneath the vagon.One time a kilo of tabacco helped him,after time money,and one time he had to hit the soldier so he could get away.One time he took a paint and draw dots on his body yelling that he have a plauge,but he had to run away so that others wouldnt shot him.He come to the Dunav tied up with straps under vagon.From Sibir to Drežnica Ivan was traveling for two months.In the meantime his wife recived life insurance for his housband because Astro-Hungary ordered 7.years as a deadline by which it can seek insurance for fallen soldier.He did not answer for 7.years so she thougt that he was dead.Back home Ivans kids run away from him becaus they didnt recognize him.
CREATOR
Ivan Marić-Jozić
DATE
1914 - 1921
LANGUAGE
hrv
ITEMS
2
INSTITUTION
Europeana 1914-1918
PROGRESS
METADATA
Discover Similar Stories
Zarobljeništvo u Veroni
1 Item
Priča govori o Imbri Brozu iz Legrada koji je imao desetero djece, a sudjelovao je u ratu 1918. godine. Regrutiran je bio s 21 godinom, odmah nakon ženidbe. Borio se na ratištu u Veroni. Tamo je bilo toliko hladno da su noge morali omatati praznim vrećama od cementa kako se ne bi smrzli. Na tom bojištu je bio zarobljen. Pričao je kako je tamo loše živio i loše su postupali s njim. U zarobljeništvu je i dočekao kraj rata nakon čega se vratio kući.
Zarobljeništvo u Rusiji
1 Item
Priča mog oca Otac je otišao 1913. godine na odsluženje vojnog roka u Szombathely (Mađarsku). Tamo ga je zatekao rat, pa je ostao u vojsci do kraja rata. Na kojim je sve frontovima bio, kazivaču nije poznato, ali zna da se krajem rata otac zatekao u Rusiji, duboko iza „neprijateljskih linija“. Kazivač se sjeća da je otac često pričao kako su ih nadređeni uvjeravali da se rat bliži kraju, kako napreduju u osvajanju neprijateljskog teritorija i da je pobjeda na njihovoj strani. Veliko je iznenađenje bilo kada je rat završio porazom austrougarske vojske i kada su se zatekli na neprijateljskom teritoriju. Prjjatelj Lonja Lonja je kazivačev prijatelj iz mladosti, a sin očevog prijatelja koji je jedno vrijeme bio zajedno s njim na ruskom frontu, međutim u nekom momentu (kazivač ne zna točno kako i gdje) prijatelj se našao u ruskom zarobljeništvu. Kao ratni zarobljenik odveden je, navodno, negdje sve do Taškenta, gdje je kao zarobljenik radio na zemlji. Tamo je upoznao svoju suprugu, s kojom je nakon zarobljeništva došao živjeti u Zagreb. Imali su dvoje djece, kćerku i sina Lonju. Brak nije potrajao dugo. Rastali su se pa je očev prijatelj sa sinom Lonjom došao živjeti u Đurđevac. Druži se s kazivačem i mnogom drugom djecom đurđevačkih Židova. Kazivač se sjeća jednog detalja vezanog uz Lonju. Početkom 2. svj. rata (6. travnja 1941) prema Đurđevcu od strane Virovitice nailazili su Njemci. U ranim jutarnjim satima poznati đurđevački učitelj Đurišević, došao je na vrata kazivačeve obitelji, upozoriti ih da dolaze Njemci i da se na vrijeme sakriju. Nailazile su kolone tenkova, oklopnih vozila i vojske. Kolona je stala u Đurđevcu, iz vozila su izašli vojnici, mještani su ima nosili vodu i nastao je sveopći metež. Lonja se je umiješao među njih i tako u koloni zajedno s vojskom došao do Zagreba. Dobro je govorio njemački jezik, pa mu je to omogućilo prikrivanje. Iz Zagreba se uspio prebaciti do Beča, u kojem je radio za vrijeme rata kao električar. Po završetku rata otišao je u Izrael. || p1-fotografija, p2-fotografija, p3-fotografija, p4-fotografija, p5-fotografija
Pismo u zarobljeništvo
1 Item
001- kopija dopisnice Pere Šarlić suprugu u zarobljeništvo u Čačak || Cvjetko (Vicko) Šarlić rođen je 1885. u Banjevcima (Ravni Kotari), a umro 1957. u Dubrovniku. Kao vojni zarobljenik se nalazi u bolnici u Čačku. Sa srpskom vojskom se povlači prema Krfu, a potom na otočić između Sardinije i Korzike. Bio je prebačen na sjever Francuske, a oko 1920. se vraća u Dubrovnik. Sa suprugom Perom rođenom Bogdan imao je dvoje djece. Nakon rata u Srebrnom vode pansion. || || Cvjetko (Vicko) Šarlić || Letter || Kopija dopisnice Pere Šarlić suprugu u zarobljeništvo u Čačak || 43.8913062,20.350287900000012