Sv. Jelena nekadašnje je ime za Brseč, mjesto na istočnoj obali Istre. Josip Jurinović Pećarski kroničar je Sv. Jelene to jest Brseča te je u knjizi Mali svjedoci velikih promjena: život Svetojelenčana u 20. stoljeću zabilježio i dokumentirao, između ostaloga, i razdoblje Prvog svjetskog rata, te ovdje podijelio i sljedeću priču: Dana 28. srpnja 1914. godine Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji. Car Franjo Josip u to vrijeme vjerovao je da taj rat neće dugo trajati. Međutim, Rusija je priskočila u pomoć Srbiji. Tada se sve počelo razvijati velikom brzinom te je u kratko vrijeme u rat bilo uvučeno 36 zemalja. Naši svetojelenski muževi i mladići, svi oni od 18 do 50 godina, pozvani su pod oružje. Na početku su mnogi pozivani u mornaricu ili na rusku, odnosno srpsku frontu, a poslije 1915. godine i na talijansku frontu. Sa sobom su uzeli samo nužne stvari. Jedni su plakali, a drugi su pjevali na odlasku u rat: Zbogom more, zbogom polje Zbogom rodno selo moje Zbogom otac, zbogom majka Zbogom sestra, brat Na rastanku jesmo mi. Nemoj dušo za mnom plakati Mi ćemo se opet sastati Ako sudba ne dosudi da ja budem tvoj Znaj da crna zemlja bit će stanak moj. Kasnije su ovu pjesmu pjevali momci svih generacija Sv. Jelene, naročito kad su odlazili u tuđinu, u soldačiju, odnosno u ratove. Anton Uhač (Špingarol) i Mate Barković (Brivač) rođeni u Sv. Jeleni 1894. godine, bili su susjedi i prijatelji, a skupa su bili pozvani i u vojsku 1914. godine. Regrutsku obuku obavili su u Sloveniji, u mjestu Domžale, a zatim su obojica raspoređeni na rusku frontu. Tako su zajedno putovali do Klagenfurta, gdje su se ina glavnome gradskome trgu izljubili i pozdravili jer su bili raspoređeni u različite jedinice. Nakon svega 22 dana ratovanja Anton Uhač bio je zarobljen i prebačen u ruski logor. Tijekom svog zarobljeništva, radio je najednom posjedu, u ljevaonici, na rijeci Volgi u mjestu Astrahanu, i tu je često lovio ribu. S njim je bio i Jcnaro Škalamera također iz Sv. Jelene koji se ozlijedio ubodom na zahrđali čavao i dobio trovanje od čega je i umro jer lijekova za zarobljenike nije bilo. Jedinica Mate Barkovića također je ostala zarobljena te je proživio sličnu sudbinu. Prije završetka rata u Rusiji, točnije s Oktobarskom revolucijom svi su zarobljenici pušteni kućama. I Anton i Mate su se vraćali kući istim putem, pa je sudbina tako htjela da se opet nađu na istom mjestu na glavnom trgu u Klagenfurtu u Austriji, gdje su se prije četiri godine rastali. Dva susjeda, dva prijatelja, istogodišnjaka, živa i sretna vratila su se kući, ali su uskoro trebali biti prebačeni na talijansku frontu. No, to se nije dogodilo jer se Austro-Ugarska polako raspadala. Anton (Barba Tonić Butigerski) je umro u svojoj 88. godini života, a pogreb je vodio njego sin Josip Uhač, nadbiskup i kasnije kardinal. Mate Barković, kasnije ribar, uvijek me zvao kad bih prolazio mimo njegove kuće i rekao Homo jedan put pit, što nisam smio odbiti jer bi to bila velika uvreda. Prvi svjetski rat trajao je nešto više od 4 godine. Odnio je oko 10 milijuna života i ostavio 20 milijuna ranjenih, a u samom austrijskom primorju ostalo je 18.615 ratne siročadi. U Prvom svjetskom ratu poginuli su sljedeći Svetojelenčani: Ivan Hrelja (Drapac) r. 20. 01. 1874. god. (na nepoznatoj fronti), Ivan Barković (Barac) r. 24. 07. 1880. god. (na nepoznatoj fronti) Rajmund Škalamera (Škalameri) r. 26. 06.1888. god. (ruska fronta), Juraj Škalamera (Škalameri) r. 5. 12. 1878. god. (talijanska fronta), Jenaro Škalamera (Škalameri) r. 3. 01. 1892. (ruska fronta), Karlo Velčić (Slamnjak) r. 19. 09. 1874. god. (na nepoznatoj fronti)

Fotografije mornara iz toga doba. || Josip Jurinović Pećarski kroničar je Sv. Jelene to jest Brseča te je u knjizi Mali svjedoci velikih promjena: život Svetojelenčana u 20. stoljeću zabilježio i dokumentirao, između ostaloga, i razdoblje Prvog svjetskog rata te ovdje podijelio i sljedeću priču: Vojnici smješteni u tvrđavama oko Pule bili su daleko od fronti, a ova utvrđenja su u šali nazivali Mažinotova linija. Ta utvrđenja zaokružuju čitav grad Pulu i okolicu. Anton Velčić (Slamnjak) iz Sv. Jelene služio je cara u takvoj jednoj tvrđavi zvana «Punta Kristo». U tim tvrđavama nalazili su se topovi velikog kalibra. To su bile tvrđave tako opremljene da bi u slučaju opsade mogle samostalno opstati nekoliko dana. Barba Tone je pričao da su u tvrđavama imali i niše za spremanje mrtvaca koji bi eventualno stradali tijekom borbi. U tim tvrđavama bilo je smješteno 15.000 vojnika. U civilnom životu, prije rata, Tone je bio pomorac i plovio je z brodi na jidra. Jednim takvim drvenim brodom na jedra prošao je ocean od Europe do Amerike i to dva puta. Znao je sve detalje tih brodova i nazive svih dijelova od jarbola pa do dna štive. Plovilo se na tim brodovima i svi su bili sretni kada je na moru bilo vjetra. Kada je nastala bonaca, brod se nije micao. Te bonace, ponekad dugotrajne, djelovale su na mornare te se kod njih pojavila nervoza, svađe i sve nezgode s time. Anton Velčić inače pored svog zanimanja brodskog kormilara, kod kuće se bavio tkalačkim zanatom koji je naučio od svog djeda Jureta, tzv. Jurićina. On je bio veliki radnik, obrađivao je čitavo svoje imanje, a imao je i kravicu, tako daje njegova žena Lucija nosila mlijeko u Mošćeničku Dragu na prodaju i dijelila po kućama na mjericu od l/2, 1/4i i 1 litre. Ivan Filipaš (Filipaši Gornji) zvani Kajfa, bio je također austrougarski vojnik na tvrđavi u Puli. Uvijek je nosio bradu. Kasnije se oženio djevojkom iz Grabrove (Anica Perčinkina). Volio je «grickati» duhan - ćikat. Po završetku rata 1918. godine i Tone i Ive sretno su se vratili kući. Mate Škalamera bio je najstariji sin Kazimira i Katarine (r. Jedretić), rođen u Sv. Jeleni 16. siječnja 1887. godine. Nakon završene osnovne škole u Brseču, s 14 godina ukrcao se na trabakul (mali drveni brod na jedra). Na brodu je obavljao poslove malog od kužine, kako se to tada zvao naučnik-kuhar. Bio je malog rasta tako da su mu morali pod noge postaviti škanjić da bi mu glava došla iznad kotla kad bi miješao palentu. Još 1910. godine pozvan je u Austrougarsku vojnu mornaricu. Kada je započeo I. svjetski rat, trebao se vratiti kući, ali po naređenju otpuštanja iz vojske nije bilo i morao je produžiti vojni rok. Do kraja rata bio je na vojnom brodu S.M.S. «Admiral Spruun» u Puli. Za vrijeme tih ratnih godina u Puli čitao je novine «Hrvatski List», koji je tiskan u Puli na hrvatskom jeziku, iako je vojnicima bilo zabranjeno čitanje tog lista. Između ostalog, ujesen 1918. godine u tom je listu pročitao o raspadu Austro-Ugarske. U to vrijeme svjedočio je Mate kako brodove Austrougarske mornarice napuštaju njemački, mađarski, češki i drugi časnici, a neki su i plakali. Zapravo Nijemci i Mađari nikako se nisu mogli pomiriti s tim da se Austro-Ugarska rasula. Dana 17. studenoga 1918. godine objavljena je odluka da se «Svi vojnici kopnene i pomorske vojske Jugoslavije moraju do 20. studenog 1918. godine vratiti kućama». Svi su morali predati oružje talijanskoj komandi, koja ga je preuzimala u ime saveznika. Dotada su svi Jugoslaveni bili uvjereni da će ratnu mornaricu predati svojoj jugoslavenskoj državi u nastanku. Samo nekoliko sati mogao se Janko Vuković Podkapelski radovati svojoj novoj službi zapovjednika flote. Točno u 6 sati ujutro 1. studenog 1918. godine odjeknula je eksplozija pomorske mine na trupu ratnog broda «Viribus Unitis» i ponijela sa sobom u jadranski mokri grob 400 mornara. Dvanaest sati ranije bio je taj isti «Viribus Unitis» predan novom jugoslavenskom savezu država u nastajanju, dobivši odgovarajuće originalno ime «Jugoslavija». No, to nisu znala dvojica talijanskih ronioca koji su položili minu na trup broda, vjerujući da su još uvijek u ratu protiv Austro-Ugarske, koja se upravo tih dana raspadala. Napad na «Viribus Unitis» ili «Jugoslaviju» bio je posljednji borbeni pothvat u ovim prostorima tijekom velikog Svjetskog rata koji je bio pred sam završetak. Ovaj neobični događaj dogodio se usred jako utvrđene pulske luke. Na tom se mjestu još i danas u organizaciji društva «Viribus Unitis» u Puli koje čuva tradicije pomorstva u ovom kraju, svake godine na dan Svih Svetih spusti vijenac u more na spomen poginulim mornarima i njihovom herojskom zapovjedniku koji je potonuo zajedno s njima. Svjedočivši ovom prizoru kao posljednjem u njegovoj vojnoj službi, Mate se nakon osam godina vratio kući, kada se opet zaposlio kao mornar, kormilar i kao vođa palube. Međutim, 1923. godine ostao je bez posla, jer se nije htio upisati u fašističku organizaciju. Oženio se još 1918. godine Rožom Šparožić rodom iz Zagorja te su otvorili malu trgovinu drva i ugljena u starom gradu u Rijeci.

Sjećanje Dragutina Hirca na dolazak srpske i francuske vojske u Zagreb.