Svilena maramica iz Krfa iz Prvog svjetskog rata i keramički vrč.
Božo Milanović borio se u Prvom svjetskom ratu kao i ostali muškarci koji su tamo bili poslani. Koja je on ratišta zapravo prošao, to nije poznato, ali do Krfa je došao o čemu svjedoči i svilena maramica koja je sačuvana kao najvrjednija uspomena iz Prvog svjetskog rata. Donio je maramicu na poklon svojoj prvoj supruzi Anđi. Njegova kćer i baka Javorke Milković, pričala da je njezin otac, dakle isti taj Božo, tijekom tog rata bio u zatočeništvu, u samici, mučen tako da je bio zatvoren u prostoriji u koju je stao samo jedan čovjek i to u stojećem položaju, a na glavu mu je kapala voda. Gdje je to bilo, tko ga je zarobio, koliko je trajalo, kako je izišao i ostalo, nije poznato. U svakom slučaju, iz tog se rata vratio. Prabaka Anđa nije dugo uživala u svilenoj maramici. Umrla je mlada. Božo se ponovo oženio, ali maramicu nije dobila druga supruga, nego ju je kao vrijedno naslijeđe (ipak tada nije svilenu mramicu imao svatko, pogotovo ne u selu) dobio sin Petar. U obitelji su bile još dvije kćerke, Marta i Zorka, ali pravo naslijeđa je imao Petar, pa je maramica njemu i pripala, a kako priča ide dalje, ona je jedini predmet koji je spašen iz tadašnje kuće. Tu dolazimo do okolnosti i približnog datuma smrti mog pradjeda Bože. Došao je, naime, i Drugi svjetski rat u kojem se on nije borio. Ipak, s mnogim drugim ljudima iz gore spomenutog sela odveden je i ubijen kao civil i bačen u jamu bez dna, dakle dosta slično mnogim drugim tužnim slučajevima. Kuća je spaljena, kao i cijelo selo. Kako je preživio njegov sin Petar, to ne znam, ali maramicu je kao posebno vrijednu i kao uspomenu na pokojnu majku uvijek nosio sa sobom, tako da je maramica preživjela skupa s njim. Petar je isto preživio rat, ali ne zadugo. Umro je od bolesti negdje između 1946. i 1948., ali zasigurno kao vrlo mlad čovjek. Maramicu je, međutim, prije smrti predao sestri Zorki Relić, rođenoj Milanović, ona kasnije svojoj kćeri Dušanki Milković, a Javorka Miković priložila ju je Europeani. Musulinski Potok je poslije drugog svjetskog rata obnovljen i danas postoji i da, tamo žive potomci Bože i Anđe. Od spomenutog sina Petra nije bilo nasljednika. Nije živo više niti jedno od njihove djece. Imao je, ako sam dobro prebrojila, šestero unučadi, od toga su danas žive dvije unuke, a jedna od njih je majka pridonositeljice svilene marame. Od devetero praunučadi, živo je osmero. Praunučad ukupno ima osmero djece, a njihova djeca za sad šestero djece, a vrlo uskoro sedmero.