Fotografija Edhema Pašalića iz perioda Prvog svjetskog rata || Edhem Pašalić, sin Muse, rođen je 25.10.1891. godine u Starom Majdanu kod Sanskog Mosta u Bosni i Hercegovini. Imao je šestero djece. Bio je vlasnik poljoprivrednog imanja, te se i bavio poljoprivredom. Na početku Prvog svjetskog rata mobilisan je u austrougarsku vojsku, Druga bošnjačka regimenta, koja je imala napadačku ulogu i bila je jedna od najelitnijih i najodlikovanijih jedinica u austrougarskoj vojsci, sa četrdeset i dvije zlatne medalje. Godine 1917. ranjen je bici na Soči. Zbog posljedica ravanjavanja od granate, u rovu, posljednju godinu rata je proveo na liječenju i rehabilitaciji u bolnici u Gracu, u Austriji. Tu je upoznao austrijanca sa kojim se sprijateljio i koji je bio uz njega za vrijeme liječenja. Taj čovjek je Edhemu Pašaliću pomogao da nauči njemački jezik i upoznavao ga je sa gradom. Između ostalog, porodici je poznato da ga je vodio i do spomen ploče koja je podignuta u čast Druge bošnjačke regimente. Za života, često je spominjao vojno groblje u malom mjestu Lebring, pored Graza, u Austriji, gdje su ukopani Bošnjaci iz Druge bošnjačke regimente, spominjao poginule saborce, te strahovite borbe, od kojih su najgore bile prsa u prsa. Nakon liječenja i završetka rata vratio se u svoju domovinu. Umro je 1988. godine, u devedeset i sedmoj godini života, u Banja Luci, gdje je i živio posljednjih godina života.

Vojnik Austro-Ugarske vojske Marijan Mandić, rođen 1875., je učesnik Prvog svjetskog rata na frontu Tirol (austrijsko-talijanska granica). Marijan Mandić, od oca Ivana iz Širokog Brijega i majke Mare iz Potoka - Bijelo polje (Mostar). Vjenčali su se 1874. god. u Širokom Brijegu i dobili su sina Marijana 1875. god. Ivan Mandić, selo Lise je inače kako se to naziva popularno bio švercer duhanom i duhan je nosio prodavati pretežito u Glavatičevo i Kalinovnik. Prolazili su kroz Bijelo polje, a vrlo je bio zahtjevan prijelaz Neretve u Bijelom polju i Mara je sigurno bila djevojka koja im je pomagala pri prijelazu Neretve jer su oni svi bili neplivači. I vjerojatno je brinula o njihovom spavanju i pokazivanju puta prema Rujištu i preko planine Prenj, odakle se i rodila njihova ljubav. Ivan Mandić od teškog života je 1875. god. umro. Supruga Mara se očito iz nekih razloga odmah sa sinom Marijanom vratila u Bijelo polje kod svojih roditelja. Marijan Mandić u Bijelom polju je odrastao, završio pučku školu, odslužio austrijsku vojsku i dobio je posao cestara na relaciji sjevernije od Bijelog polja. On će upoznati Maru Krezić i sklopiti sa njom brak 1899./1900. god. i živjeti kratko sa majkom u Bijelom polju. Potom će 9 km sjevernije od Bijelog polju u Bilču podići obiteljsku kuću koja će postojati sve do 1980. god., kada se ruši zbog hidrocentrale HEE Salakovac. Marijan i Mara dobili su sedmero djece, od toga mu je očito sin Ivan tragično poginuo za njegova života igrajući se kod rijeke Neretve i sa stijena je pao u provaliju i brzo je umro. Na najavu Prvog svjetskog rata dobio je poziv i uredno se javio u Mostar u svoju postrojbu i po svim iskazima je otišao na ratište u Tirol. Koliko se sjećaju najstariji sinovi Marko i Petar tata im je dolazio nekoliko puta u vojnoj uniformi sa lijepim ruksakom. On i majka su obilazili stoku koje su imali jako puno i Marijan bi jako zadovoljno hvalio svoju suprugu Maru kako je razmnožila stoku i da je sve dobro održala i da je razvila imanje kao da je i on tu. Završetkom Prvog svjetskog rata mi znamo da se Marijan živ i zdrav vratio kući i iz slike se vidi da je nositelj tri ratna odličja. Da je Marijan Mandić odsustovao nekako je vidljivo po djeci jer poslije 1914. god. nije se više ni jedno dijete rodilo, što znači da je on ipak puno izbivao od kuće. Štoviše, ne znamo o ratnom putu, razlog je sljedeći, Marijan Mandić se vratio na posao cestara ali je spadao u ljude koji je želio da bude što bogatiji i da što više kupi zemlje u svoje vlasništvo. Već je završetkom Prvog svjetskog rata za takve prilike postao kulak, kupio dosta zemlje . Jednom prilikom 1921. god. je išao u Mostar, očito vršiti prijenos neke zemlje i pri povratki uz Mostara u svibnju 1921. god. je krenuo vlakom iz Mostara do Vojna gdje se rijeka Neretva prelazila čamcem koji je bio utvrđen nekom vrstom užeta ili sajle. Očito je bilo kišno proljeće i Neretva je bila jako nabujala i nije bila ugodna za preveslati čamcem. Očito je pukla sajla, čamac se brzo našao u brzacima i on je pokušao isplivati ali su ga brzaci odvukli i usmrtili. Krajem lipnja je nizvodno rijekom Neretvom pronađen. Sahranjen je u groblju Lisičine 1922. god., a 2005. god. je premješten sa svom obitelji u matično groblje Salakovac gdje sa suprogom pohranjen u spomen kosturnicu što svjedoči podignuti spomenik iz 1976. god. ENGLISH: A soldier of the Austro-Hungarian army Marijan Mandic, born in 1875, is a participant in the First World War front Tyrol (Austrian-Italian border). Marijan Mandic, son of Ivana from Siroki Brijeg and Mara from Brook - Bijelo Polje (Mostar). They married in 1874. Siroki Brijeg and they had a son Marijana 1875. Ivan Mandic, Lise village is otherwise as it is called popularly been smuggler tobacco and tobacco wore sell mainly in Glavatičevo and Kalinovik. They passed through Bijelo Polje, a very demanding was crossing the river in Bijelo Polje and Mara must have been the girl who helped them in crossing the Neretva because they were all non-swimmers. I probably took care of their sleep and showing times to Rujiste and over the mountain Prenj, where are born and their love. Ivan Mandic from difficult life is in 1875. died. His wife Mara is obviously some reason immediately with his son Marijan returned to White box with his parents. Marijan Mandic in Bijelo Polje grew up, finished elementary school, serving the Austrian army and got a job roadmen from north of Bijelo Polje. He will meet Maru Krezić and conclude with her marriage 1899/1900. Whatever. and live briefly with his mother in Bijelo Polje. Then the 9 km north of White field in Bilco raise a house that will exist until 1980, when it crashes due to hydroelectric HEE Salakovac. Marijan and Mara were given seven children, of which he is obviously son Ivan died tragically in his life playing at the Neretva River and the rock fell into a ravine and quickly died. At the announcement of the First World War he was invited and duly reported to Mostar in his unit and by all accounts went to the front in Tyrol. How many remember the eldest sons Mark and Peter dad they came several times in military uniform with a nice backpack. He and his mother were visiting the livestock they had a lot of Marijan and would very happily praised his wife Maru as bred cattle, and that all is well maintained and it has developed the estate as if he, too, here. End of the First World War, we know that Marijan alive and well back home and the picture shows that the holder of three war medals. Yes Marijan Mandic odsustovao somehow be seen by children because after 1914. not more not one child was born, which means that he is still much absent from home. Moreover, we do not know about the war path, the reason is as follows, Marijan Mandic returned to work roadmen or belonged to people who wanted to be as rich and as many buy land in their ownership. Already the end of the First World War for such opportunities became kulak, bought a lot of land. On one occasion in 1921. he went to Mostar, it is obvious to transfer some land and in return with Mostar in May 1921. he went by train from Mostar to war where the Neretva River crossing by boat, which was established some kind of rope or cable. Obviously, it was a rainy spring and Neretva was very swollen and it was not pleasant to row across by boat. Obviously the cable snapped, the boat is fast in rapids and he tried to swim but it rapids dragged and killed. In late June the downstream river Neretva found. He was buried in the cemetery Handcuffs 1922, and 2005. he moved with his family in the home where the cemetery Salakovac with his wife in the memory of the ossuary which testifies monument from 1976. || Osobna fotografija iz Prvog svjetskog rata. Na prvoj fotografiji je prikazan Marijan Mandić, vide se tri odličja. Na drugoj fotografiji je slika zajedničke grobnice obitelji Mandić.

Srpski vojnici dijele kruh oslobođenom stanovništvu u Makedoniji