Marijan Mandic | vojnik u prvom svjetskom ratu
Vojnik Austro-Ugarske vojske Marijan Mandić, rođen 1875., je učesnik Prvog svjetskog rata na frontu Tirol (austrijsko-talijanska granica). Marijan Mandić, od oca Ivana iz Širokog Brijega i majke Mare iz Potoka - Bijelo polje (Mostar). Vjenčali su se 1874. god. u Širokom Brijegu i dobili su sina Marijana 1875. god. Ivan Mandić, selo Lise je inače kako se to naziva popularno bio švercer duhanom i duhan je nosio prodavati pretežito u Glavatičevo i Kalinovnik. Prolazili su kroz Bijelo polje, a vrlo je bio zahtjevan prijelaz Neretve u Bijelom polju i Mara je sigurno bila djevojka koja im je pomagala pri prijelazu Neretve jer su oni svi bili neplivači. I vjerojatno je brinula o njihovom spavanju i pokazivanju puta prema Rujištu i preko planine Prenj, odakle se i rodila njihova ljubav. Ivan Mandić od teškog života je 1875. god. umro. Supruga Mara se očito iz nekih razloga odmah sa sinom Marijanom vratila u Bijelo polje kod svojih roditelja. Marijan Mandić u Bijelom polju je odrastao, završio pučku školu, odslužio austrijsku vojsku i dobio je posao cestara na relaciji sjevernije od Bijelog polja. On će upoznati Maru Krezić i sklopiti sa njom brak 1899./1900. god. i živjeti kratko sa majkom u Bijelom polju. Potom će 9 km sjevernije od Bijelog polju u Bilču podići obiteljsku kuću koja će postojati sve do 1980. god., kada se ruši zbog hidrocentrale HEE Salakovac. Marijan i Mara dobili su sedmero djece, od toga mu je očito sin Ivan tragično poginuo za njegova života igrajući se kod rijeke Neretve i sa stijena je pao u provaliju i brzo je umro. Na najavu Prvog svjetskog rata dobio je poziv i uredno se javio u Mostar u svoju postrojbu i po svim iskazima je otišao na ratište u Tirol. Koliko se sjećaju najstariji sinovi Marko i Petar tata im je dolazio nekoliko puta u vojnoj uniformi sa lijepim ruksakom. On i majka su obilazili stoku koje su imali jako puno i Marijan bi jako zadovoljno hvalio svoju suprugu Maru kako je razmnožila stoku i da je sve dobro održala i da je razvila imanje kao da je i on tu. Završetkom Prvog svjetskog rata mi znamo da se Marijan živ i zdrav vratio kući i iz slike se vidi da je nositelj tri ratna odličja. Da je Marijan Mandić odsustovao nekako je vidljivo po djeci jer poslije 1914. god. nije se više ni jedno dijete rodilo, što znači da je on ipak puno izbivao od kuće. Štoviše, ne znamo o ratnom putu, razlog je sljedeći, Marijan Mandić se vratio na posao cestara ali je spadao u ljude koji je želio da bude što bogatiji i da što više kupi zemlje u svoje vlasništvo. Već je završetkom Prvog svjetskog rata za takve prilike postao kulak, kupio dosta zemlje . Jednom prilikom 1921. god. je išao u Mostar, očito vršiti prijenos neke zemlje i pri povratki uz Mostara u svibnju 1921. god. je krenuo vlakom iz Mostara do Vojna gdje se rijeka Neretva prelazila čamcem koji je bio utvrđen nekom vrstom užeta ili sajle. Očito je bilo kišno proljeće i Neretva je bila jako nabujala i nije bila ugodna za preveslati čamcem. Očito je pukla sajla, čamac se brzo našao u brzacima i on je pokušao isplivati ali su ga brzaci odvukli i usmrtili. Krajem lipnja je nizvodno rijekom Neretvom pronađen. Sahranjen je u groblju Lisičine 1922. god., a 2005. god. je premješten sa svom obitelji u matično groblje Salakovac gdje sa suprogom pohranjen u spomen kosturnicu što svjedoči podignuti spomenik iz 1976. god.
ENGLISH: A soldier of the Austro-Hungarian army Marijan Mandic, born in 1875, is a participant in the First World War front Tyrol (Austrian-Italian border). Marijan Mandic, son of Ivana from Siroki Brijeg and Mara from Brook - Bijelo Polje (Mostar). They married in 1874. Siroki Brijeg and they had a son Marijana 1875. Ivan Mandic, Lise village is otherwise as it is called popularly been smuggler tobacco and tobacco wore sell mainly in Glavatičevo and Kalinovik. They passed through Bijelo Polje, a very demanding was crossing the river in Bijelo Polje and Mara must have been the girl who helped them in crossing the Neretva because they were all non-swimmers. I probably took care of their sleep and showing times to Rujiste and over the mountain Prenj, where are born and their love. Ivan Mandic from difficult life is in 1875. died. His wife Mara is obviously some reason immediately with his son Marijan returned to White box with his parents. Marijan Mandic in Bijelo Polje grew up, finished elementary school, serving the Austrian army and got a job roadmen from north of Bijelo Polje. He will meet Maru Krezić and conclude with her marriage 1899/1900. Whatever. and live briefly with his mother in Bijelo Polje. Then the 9 km north of White field in Bilco raise a house that will exist until 1980, when it crashes due to hydroelectric HEE Salakovac. Marijan and Mara were given seven children, of which he is obviously son Ivan died tragically in his life playing at the Neretva River and the rock fell into a ravine and quickly died. At the announcement of the First World War he was invited and duly reported to Mostar in his unit and by all accounts went to the front in Tyrol. How many remember the eldest sons Mark and Peter dad they came several times in military uniform with a nice backpack. He and his mother were visiting the livestock they had a lot of Marijan and would very happily praised his wife Maru as bred cattle, and that all is well maintained and it has developed the estate as if he, too, here. End of the First World War, we know that Marijan alive and well back home and the picture shows that the holder of three war medals. Yes Marijan Mandic odsustovao somehow be seen by children because after 1914. not more not one child was born, which means that he is still much absent from home. Moreover, we do not know about the war path, the reason is as follows, Marijan Mandic returned to work roadmen or belonged to people who wanted to be as rich and as many buy land in their ownership. Already the end of the First World War for such opportunities became kulak, bought a lot of land. On one occasion in 1921. he went to Mostar, it is obvious to transfer some land and in return with Mostar in May 1921. he went by train from Mostar to war where the Neretva River crossing by boat, which was established some kind of rope or cable. Obviously, it was a rainy spring and Neretva was very swollen and it was not pleasant to row across by boat. Obviously the cable snapped, the boat is fast in rapids and he tried to swim but it rapids dragged and killed. In late June the downstream river Neretva found. He was buried in the cemetery Handcuffs 1922, and 2005. he moved with his family in the home where the cemetery Salakovac with his wife in the memory of the ossuary which testifies monument from 1976.
Osobna fotografija iz Prvog svjetskog rata. Na prvoj fotografiji je prikazan Marijan Mandić, vide se tri odličja. Na drugoj fotografiji je slika zajedničke grobnice obitelji Mandić.
CONTRIBUTOR
Marijan Mandić
DATE
1875 - 1921
LANGUAGE
hrv
ITEMS
3
INSTITUTION
Europeana 1914-1918
PROGRESS
METADATA
Discover Similar Stories
Stradanje Stojkića u Prvom svjetskom ratu
2 Items
U Prvom svjetskom ratu iz obitelji Stojkića poginulo je sedmero ljudi. To su bili braća Lovre i Stojan, sinovi Ante. Zatim još i braća Ivan i Tome, sinovi Mije zvanog Mišo i Ante, sin Stipe.Također je od posljedica rata umro i Luka, također sin Mije.Također je i Karlo Stojkić bio sudionik rata, koji je rođen 1897. godine. Bio je na ratištima Mađarske i Poljske. Umro je 1993. god. Imao je osmero djece. Lovre - rođen 1894. god, sin Ante i Mare, nije se oženio. Stojan - rođen 1890., sin Ante i Mare. Bio je oženjen, imao je jedno dijete. Ivan - rođen 1883. god, nije se oženio. Tome - rođen 1886. god, nije se oženio. Luka - rođen 1884., umro 1928. god. Bio je oženjen, imao je dvoje djece, Ivana i Maru. Ante - rođen 1884., nije se oženio. ENGLISH: During the WW1 Stojkić family lost seven men.Brothers Lovre and Stojan. Brothers Ivan and Tome sons of Mijo called Mišo. Ante son of Stipe. Mijos son Luka also died of the conseguences of war.Karlo Stojkić born in 1897.was also in the war.He was in battlefield of Hungary and Poland.Died in 1993.He had eight children. Lovre born 1894.son of Ante and Mara,never married. Stojan born 1889.son of Ante and Mara,had one chiled. Ivan born 1883.never married. Tome born 1880.never married. Luka born 1884.died 1928.He was merried,he had two children,Ivan and Mara. Ante born 1884.never married.
Natporučnik Josef Tuffek u Prvom svjetskom ratu
2 Items
predmet 1 - dio deke od devine dlake koju je Josef Tuffek nosio sobom u svojim ratnim pohodima predmet 2 - značka 78. pješačke pukovnije predmet 3 - prsten zlato sam dao za željezo iz 1914. godine (natpis na gotici) predmet 4 - fotografija - skupni portret vojnika 78. pješačke pukovnije među kojima se u sredini (s ordenonm) nalazi i natporučnik Josef Tuffek predmet 5 - fotografija - časnici 78. pješačke pukovnije (krajnje desno stoji natporučnik Tuffek, a s njim je na fotografiji i njegov najbolji prijatelj major Bohr predmet 6 - vjenčana fotografija od 8.9.1913. godine Johana i Joži Tuffek predmet 7 - fotografija mladog časnika Josefa Tuffeka iz 1909. godine snimljena u studiju Ota Svirčevića, Osijek, Kapucinska ulica 16 predmet 8 - dopisnica kojom se J. Tuffek javlja svom najboljem prijatelju Carlu Bohru, 1918. predmet 9 - dvije dopisnice - korespondencija ratnih zarobljenika iz 1918. godine, Cassino predmet 10 - sedam dopisnica iz Ottaiana i Cassina, 1919. god. predmet 11 - dopisnica iz Maribora mame Antonie Tuffek sinu Josefu Tuffeku u zarobljeništvu, 1919. predmet 12 - dopisnica ratnog zarobljenika Josefa Tuffeka svojoj ženi, 1919. predmet 13 - tri dopisnice J. Tuffeka svojoj ženi iz toplica Vatra Dornea gdje se nalazio na oporavku nakon ranjavanja, 1915. god. predmet 14 - četiri dopisnice iz Budimpešte, 1917. godine predmet 15 - dvije razglednice iz Maria Zella i Maribora, 1916. god. predmet 16 - dopisnica iz Gorza na kojoj je prikazana razrušena ulica, 1918. god. predmet 17 - tri razglednice, i to iz Ottaiana, Caserte, Peschiera predmet 18 - tri fotografije s Balatona predmet 19 - vojnička škrinja natporučnika J. Tuffeka u kojoj je nosio osobne stvari (posteljina, odjeća). Škrinju je natporučnik Tuffek nosio sa sobom dok je hodao po manevrima. || Ova priča govori o natporučniku Josefu Tuffeku koji je bio pripadnik zajedničke austro-ugarske vojske (osječke 78. pješačke pukovnije). Rođen je najvjerojatnije u srijemskom mjestu Grgurevci oko 1884. godine, a umro je u Osijeku 1937. godine u 54. godini života nakon operacije slijepog crijeva u sanatoriju Batory. Umro je kao kapetan I. klase D.R. Otac mu je Ignatz Tuffek koji je došao na Vojnu akademiju u Srijemsku Mitrovicu iz Kolomeje, danas Ukrajina. Tu se i oženio za Antoniu Seitz koja je bila Mađarica i s njom je imao dva sina Josefa i Wilhelma koji je poslije poslije završio u Beču gdje je i pokopan, a prilikom posjeta Wilhelmovog oca Ignatza Beču, iznenada je Ignatz umro i pokopan je na centralnom groblju u Beču. Wilhelmova supruga Julija je platila za taj obiteljski grob trajnu grobarinu, dokle god grob postoji. Ignatz je inače bio u Akademiji s knezom Odeschalchijem Bartolomejom koji ga je uzeo u službu kao voditeljeva lova, a službovao je u velikom lovištu Ravna u Srijemu, 15 km od Iloka, a svo rogovlje koje je obitelj naslijedila, poklonjeno je stalnom postavu Muzeja grada Iloka zajedno s kutijom u kojoj se nalazi korespondencija Ignatza i Josefa, dok je Josef bio u Akademiji. Antonia Seitz je pokopana u Osijeku na Novogradskom groblju, kao i Josef Tuffek i njihova sestra Šarlota. Godine 1913. Josef Tuffek se oženio za Johannu Foller iz Osijeka, a 1914. je otišao u rat gdje je na Istočnom frontu i ranjen u nogu te hospitaliziran u bolnici gdje je radila i njegova sestra Šarlote. Nakon oporavka prebačen je na Zapadni front i zarobljen kod Piave koncem 1917., početkom 1918. godine te je dospio u tri mjesta u blizini Napulja i to Cassino, Ottaiano 1919. i zadnje Caserta. Tek je negdje početkom 1920. godine došao natrag u Hrvatsku, u Osijek gdje je živio od rada velike i poznate pustare Tuffek.
Moj otac Franjo Bunić u Prvom svjetskom ratu
1 Item
Priča govori o ocu Franji Buniću rođenom 1893.godine u Plemenščini blizu Klenovnika. Regrutiran je 1914. u Koprivnici gdje je radio kao poljoprivrednik. Poslan je na bojište u Galiciju, a 1916. je prebačen na talijansko bojište u Kobarid na rijeci Soči gdje je bio vojni poslužitelj mitraljescu. Tamo je ostao do kraja rata. Kako je mrzio rat, stalno mu je bilo loše i bio je antiratno raspoložen. Čim je čuo da je rat gotov, bacio je pušku i pošao kući u Koprivnicu.