Prinašalcev stari oče je študiral pravo na Dunaju. Vojaško kariero je delal v glavnem v Pragi na Češkem. Vpoklican je bil na Soško fronto kjer je imel polažaj hauptmana. Za purša (služabnika )med vojno je imel Čeha, ki se je imenoval Čuš. Čuš je med drugim tudi pral perilo. Bele srajce je kuhal v kahli. Ko je ded to opazil, je zgrožen vprašal zakaj pere v kahli. Čuš je odgovoril naj ne skrbi, saj je dal okrog kahle svoje gate. Po vojni se je vrnil domov v Maribor, kjer se je takoj priključil maistrovim borcem. || - 5 fotografij - intendantske - 3 fotografije Franca Žihra

Pilotski znak

Josip Jurinović Pećarski kroničar je Sv. Jelene to jest Brseča te je u knjizi Mali svjedoci velikih promjena: život Svetojelenčana u 20. stoljeću zabilježio i dokumentirao, između ostaloga, i razdoblje Prvog svjetskog rata, te ovdje podijelio i sljedeću priču: Ivan Jurinović (Jive Pećarski), moj nonić, rođen je u kući Pećari Dolnji u Sv. Jeleni na Božić 1866. godine, oženjen Marijom Rubinić (Barilčeti) iz Grabrove s kojom je imao sedmero djece, po zanimanju je bio poljoprivrednik. Bio je samouk i znao je čitati te je pročitao puno hrvatskih knjiga, ali pisati nije znao jer u njegovo doba školovanje nije bilo obvezatno. Kako se od poljoprivrede nije moglo dobro živjeti i prehraniti veliku obitelj, bio je prisiljen baviti se i nekim drugim poslovima. Još kao mladić radio je za nadnicu kod onih kojima je nedostajalo radne snage (npr. kositi ili kopati zemlju, obrađivati i održavati vinograd). Tako je preuzeo održavanje jednog vinograda obitelji Marač u Podvežici iznad Sušaka. Zimi je tu lozu obrezivao i vezivao, a ljeti plevio i prskao. Do tog radnog mjesta putovao je tako da je pješačio do broda u Lovranu, odakle je plovio do Rijeke, te pješke do Podvežice. U zimskim danima, prodavao je gostioničarima vino, raznoseći ga u butači od 25-30 litara. Kako je to bio «šverc», morao je raditi noću, kada na cesti od Sv. Jelene do Mošcenica nije bilo nikoga, a još sigurnije je bilo raditi po lošem vremenu kada financi nisu bili vani. Težak i gorak je to bio kruh. Aktivan je Jive bio i kod pokapanja mrtvih. On je preuzeo svu organizaciju oko pokopa: od kopanja groba pa sve do obavljanja pogreba, ispraćaj mrtvaca na groblje, a vodio je i molitvu. Posebno je vodio računa o redoslijedu čredi kod pokapanja mrtvaca u Sv. Jeleni. Politikom se nije bavio, ali je bio opredijeljen za Hrvatsku. Za Austro-Ugarsku je govorio da je to bila dobra država. Na izborima je uvijek glasao za Hrvatsku Lipu, kao i svi Brsečani. Jive Pećarski, kako su ga nazivali prijatelji i susjedi, pozvan je u vojsku 1916. godine i to na ruski teritorij koji je Austro-Ugarska okupirala u Galiciji. Tu je bio postavljen za partitfürera jednoj grupi talijanskih zarobljenika. Njegova je grupa imala zadatak sjeći drva, dovoziti ih do pruge i ukrcatvati u vagone. U subotu je kompozicija s drvima morala krenuti prema Austriji. To je bio zahtjevan i naporan posao. Nonić Ivan mi je ispričao jednu dogodovštinu iz tog doba: «Ja, kako vidiš, moj mali, uvijek se prekrižin prije jela. Tako sam činio i tamo u Rusiji kada sam stajao na čelu stola na ručku sa zarobljenicima, talijanskim vojnicima. Na početku su me oni samo promatrali, a kasnije su se i oni počeli križati i to glasno, misleći da će na taj način dobiti neke olakšice od mene. No, ja sam im odgovorio: Ili s križom ili bez križa, vlak s drvima mora krenuti u subotu za Austriju.» Nakon povratka kući, Ivan je nastavio obrađivati svoj mali imetak. Sada je bilo lakše jer je sin Alojzije plovio i zarađivao mjesečnu plaću koja je prehranjivala mnogobrojnu obitelj. Za vrijeme II. svjetskog rata Alojzije je zarobljen u Africi, a djed Ivan je opet ostao sam (starac od 76 godina) i obrađivao zemlju. Tada sam ja imao 14 godina te sam bio pripomoć u svim radovima. Za velike poljoprivredne radove, majka bi naručila težake za nadnicu.