Josip Jurinović Pećarski kroničar je Sv. Jelene to jest Brseča te je u knjizi Mali svjedoci velikih promjena: život Svetojelenčana u 20. stoljeću zabilježio i dokumentirao, između ostaloga, i razdoblje Prvog svjetskog rata, te ovdje podijelio i sljedeću priču: Ivan Jurinović (Jive Pećarski), moj nonić, rođen je u kući Pećari Dolnji u Sv. Jeleni na Božić 1866. godine, oženjen Marijom Rubinić (Barilčeti) iz Grabrove s kojom je imao sedmero djece, po zanimanju je bio poljoprivrednik. Bio je samouk i znao je čitati te je pročitao puno hrvatskih knjiga, ali pisati nije znao jer u njegovo doba školovanje nije bilo obvezatno. Kako se od poljoprivrede nije moglo dobro živjeti i prehraniti veliku obitelj, bio je prisiljen baviti se i nekim drugim poslovima. Još kao mladić radio je za nadnicu kod onih kojima je nedostajalo radne snage (npr. kositi ili kopati zemlju, obrađivati i održavati vinograd). Tako je preuzeo održavanje jednog vinograda obitelji Marač u Podvežici iznad Sušaka. Zimi je tu lozu obrezivao i vezivao, a ljeti plevio i prskao. Do tog radnog mjesta putovao je tako da je pješačio do broda u Lovranu, odakle je plovio do Rijeke, te pješke do Podvežice. U zimskim danima, prodavao je gostioničarima vino, raznoseći ga u butači od 25-30 litara. Kako je to bio «šverc», morao je raditi noću, kada na cesti od Sv. Jelene do Mošcenica nije bilo nikoga, a još sigurnije je bilo raditi po lošem vremenu kada financi nisu bili vani. Težak i gorak je to bio kruh. Aktivan je Jive bio i kod pokapanja mrtvih. On je preuzeo svu organizaciju oko pokopa: od kopanja groba pa sve do obavljanja pogreba, ispraćaj mrtvaca na groblje, a vodio je i molitvu. Posebno je vodio računa o redoslijedu čredi kod pokapanja mrtvaca u Sv. Jeleni. Politikom se nije bavio, ali je bio opredijeljen za Hrvatsku. Za Austro-Ugarsku je govorio da je to bila dobra država. Na izborima je uvijek glasao za Hrvatsku Lipu, kao i svi Brsečani. Jive Pećarski, kako su ga nazivali prijatelji i susjedi, pozvan je u vojsku 1916. godine i to na ruski teritorij koji je Austro-Ugarska okupirala u Galiciji. Tu je bio postavljen za partitfürera jednoj grupi talijanskih zarobljenika. Njegova je grupa imala zadatak sjeći drva, dovoziti ih do pruge i ukrcatvati u vagone. U subotu je kompozicija s drvima morala krenuti prema Austriji. To je bio zahtjevan i naporan posao. Nonić Ivan mi je ispričao jednu dogodovštinu iz tog doba: «Ja, kako vidiš, moj mali, uvijek se prekrižin prije jela. Tako sam činio i tamo u Rusiji kada sam stajao na čelu stola na ručku sa zarobljenicima, talijanskim vojnicima. Na početku su me oni samo promatrali, a kasnije su se i oni počeli križati i to glasno, misleći da će na taj način dobiti neke olakšice od mene. No, ja sam im odgovorio: Ili s križom ili bez križa, vlak s drvima mora krenuti u subotu za Austriju.» Nakon povratka kući, Ivan je nastavio obrađivati svoj mali imetak. Sada je bilo lakše jer je sin Alojzije plovio i zarađivao mjesečnu plaću koja je prehranjivala mnogobrojnu obitelj. Za vrijeme II. svjetskog rata Alojzije je zarobljen u Africi, a djed Ivan je opet ostao sam (starac od 76 godina) i obrađivao zemlju. Tada sam ja imao 14 godina te sam bio pripomoć u svim radovima. Za velike poljoprivredne radove, majka bi naručila težake za nadnicu.