fotografija učesnika oslobodilačkih ratova 1912-1918. Slikala Dana Simić u Čačku 1923. godine. Slikano povodom okupljanja. Gligorije je osmi u donjem redu sa leve strane. || Front

Sv. Jelena nekadašnje je ime za Brseč, mjesto na istočnoj obali Istre. Josip Jurinović Pećarski kroničar je Sv. Jelene to jest Brseča te je u knjizi Mali svjedoci velikih promjena: život Svetojelenčana u 20. stoljeću zabilježio i dokumentirao, između ostaloga, i razdoblje Prvog svjetskog rata, te ovdje podijelio i sljedeću priču: Dana 28. srpnja 1914. godine Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji. Car Franjo Josip u to vrijeme vjerovao je da taj rat neće dugo trajati. Međutim, Rusija je priskočila u pomoć Srbiji. Tada se sve počelo razvijati velikom brzinom te je u kratko vrijeme u rat bilo uvučeno 36 zemalja. Naši svetojelenski muževi i mladići, svi oni od 18 do 50 godina, pozvani su pod oružje. Na početku su mnogi pozivani u mornaricu ili na rusku, odnosno srpsku frontu, a poslije 1915. godine i na talijansku frontu. Sa sobom su uzeli samo nužne stvari. Jedni su plakali, a drugi su pjevali na odlasku u rat: Zbogom more, zbogom polje Zbogom rodno selo moje Zbogom otac, zbogom majka Zbogom sestra, brat Na rastanku jesmo mi. Nemoj dušo za mnom plakati Mi ćemo se opet sastati Ako sudba ne dosudi da ja budem tvoj Znaj da crna zemlja bit će stanak moj. Kasnije su ovu pjesmu pjevali momci svih generacija Sv. Jelene, naročito kad su odlazili u tuđinu, u soldačiju, odnosno u ratove. Anton Uhač (Špingarol) i Mate Barković (Brivač) rođeni u Sv. Jeleni 1894. godine, bili su susjedi i prijatelji, a skupa su bili pozvani i u vojsku 1914. godine. Regrutsku obuku obavili su u Sloveniji, u mjestu Domžale, a zatim su obojica raspoređeni na rusku frontu. Tako su zajedno putovali do Klagenfurta, gdje su se ina glavnome gradskome trgu izljubili i pozdravili jer su bili raspoređeni u različite jedinice. Nakon svega 22 dana ratovanja Anton Uhač bio je zarobljen i prebačen u ruski logor. Tijekom svog zarobljeništva, radio je najednom posjedu, u ljevaonici, na rijeci Volgi u mjestu Astrahanu, i tu je često lovio ribu. S njim je bio i Jcnaro Škalamera također iz Sv. Jelene koji se ozlijedio ubodom na zahrđali čavao i dobio trovanje od čega je i umro jer lijekova za zarobljenike nije bilo. Jedinica Mate Barkovića također je ostala zarobljena te je proživio sličnu sudbinu. Prije završetka rata u Rusiji, točnije s Oktobarskom revolucijom svi su zarobljenici pušteni kućama. I Anton i Mate su se vraćali kući istim putem, pa je sudbina tako htjela da se opet nađu na istom mjestu na glavnom trgu u Klagenfurtu u Austriji, gdje su se prije četiri godine rastali. Dva susjeda, dva prijatelja, istogodišnjaka, živa i sretna vratila su se kući, ali su uskoro trebali biti prebačeni na talijansku frontu. No, to se nije dogodilo jer se Austro-Ugarska polako raspadala. Anton (Barba Tonić Butigerski) je umro u svojoj 88. godini života, a pogreb je vodio njego sin Josip Uhač, nadbiskup i kasnije kardinal. Mate Barković, kasnije ribar, uvijek me zvao kad bih prolazio mimo njegove kuće i rekao Homo jedan put pit, što nisam smio odbiti jer bi to bila velika uvreda. Prvi svjetski rat trajao je nešto više od 4 godine. Odnio je oko 10 milijuna života i ostavio 20 milijuna ranjenih, a u samom austrijskom primorju ostalo je 18.615 ratne siročadi. U Prvom svjetskom ratu poginuli su sljedeći Svetojelenčani: Ivan Hrelja (Drapac) r. 20. 01. 1874. god. (na nepoznatoj fronti), Ivan Barković (Barac) r. 24. 07. 1880. god. (na nepoznatoj fronti) Rajmund Škalamera (Škalameri) r. 26. 06.1888. god. (ruska fronta), Juraj Škalamera (Škalameri) r. 5. 12. 1878. god. (talijanska fronta), Jenaro Škalamera (Škalameri) r. 3. 01. 1892. (ruska fronta), Karlo Velčić (Slamnjak) r. 19. 09. 1874. god. (na nepoznatoj fronti)

fotografija sa ramom nastala u period 1914 - 1918 u mestu Aša || Front