Fotografija Marije Gaži, supruge Franje Gažija.

Fotografija Franje Gažija u uniformi sa sabljom.

Fotografija-dopisnica Tome Gažija u uniformi, koju je obitelji u Hlebine poslao s bojišnice, 1916. || Prvi svjetski rat bio je nezaobilazna tema među muškarcima tijekom zimskih večeri. Djeca su to uvijek vrlo rado slušala. Pavle se sjeća sljedećeg: ljudi su dočekali 1.svjetski rat ne jako dramatično. Atentat je došao kao naručen za Austro-Ugarsku jer se smatralo da je Srbija poslije pobjede u Balkanskim ratovima bila opasna i da ju treba pokoriti. Mladi ljudi koji su bili mobilizirani išli su s oduševljenjem u vojsku. Bili su impresionirani uniformama - Pavlov otac je opisivao uniformu austrougarske vojske kao najbolju i najljepšu na svijetu. Svaki rod vojske imao je različitu uniformu u kroju i bojama. Djelovali su malo operetno kao što je i sam rat počeo operetno. Većina ih je bila mobilizirana u rujnu 1914., a očekivali su povratak kući do Božića. Otac Tomo je upravo trebao postati regrut, poslan je u Čepin pored Osijeka gdje je bilo zborno mjesto za obuku. Majka ga je posjetila, kao i druge žene svoje muževe i sinove. Nekoliko godina ranije bila je otvorena pruga prema Osijeku, a dio puta do Čepina putovalo se autobusom i pješke. U Čepinu su vojnike razvrstavali u rodove pa su ljude sa sela koji su imali iskustvo rada s konjima raspoređivali u konjaništvo (ulani) ili topništvo. Konji su prevozili svu ratnu opremu. Poslije Čepina otac Tomo premješten je u Petrovaradin. U Petrovaradinu je raspoređen u jedinicu srednje teškog topništva (šverhaubice). Pavle se sjeća očeve priče o konjima koja ga je potresla dok je bio dijete. Bilo je vojnih konja, obučenih za slušanje naredbi koje su sve bile na njemačkom jeziku. Većina oficira bili su Nijemci i Mađari, a vrlo je malo bilo oficira Hrvata. Međutim, bilo je konja koji se nisu mogli adaptirati na nove situacije pa su bili opasni za vojnike, grizli su i udarali kopitima. Ocu je to jednog dana dojadilo pa je povikao na konja Da Bog da da crkneš!. Iskusniji vojnici skočili su i upozorili ga da to ne govori jer je taj konj tada bio potajno osuđen da ga se ubije. Tada je Tomo saznao da se vojnici rješavaju opasnih konja tako da im u uho stave proso. Konja je to jako smetalo pa je glavom neprestano udarao u nešto tvrdo. Na kraju, konj bi od tih udaraca uginuo. To se radilo zato što se konje javno nije smjelo ubijati. Čak ni vojni veterinar nije znao što se s tim konjima dešavalo. Kad je drugom njemačkom ofanzivom Srbija bila pokorena, otac je u jesen 1915. premješten u Beograd, kao ekonom za svoju jedinicu. U okolici Beograda obilazio je sela i nabavljao hranu za oficirske menze. Kada su Nijemci došli u Srbiju 1915. palili su i ubijali, ali austrougarska vojska nije - držali su se konvencija. Iz Beograda je premješten na rusku bojišnicu. Otac je pričao da su topnici relativno dobro prolazili jer su bili smješteni u pozadini, čak i 10 kilometara od linije bojišnice. S strane, nisu sudjelovali u svakoj bitci kako bi se štedjela municija. Imao je puno vremena i za kartanje, puno je i zaradio na pokeru i ajncu. Prema priči, čak je skupljao zarađeni novac u šatorsko krilo! Jednom kad je kartao i dobro mu je išlo, netko mu se prišuljao s leđa i zatvorio mu oči - bio je to rođeni brat Antun, također vojnik, koji ga je uspio pronaći! S jedne strane Tomo je bio sretan što vidi brata živog, a s druge strane bio je i ljut jer mu je ovaj pokvario igru i omeo daljnju zaradu. Tom prigodom podijelio je zaradu na kartama s bratom, a brat mu je donio novi šinjel. Antun je bio stariji, možda pet-deset godina i obojica su se sretno vratili iz rata. Ratovao je na ratištu Bukovina i Černovica. Drugo očevo sjećanje bilo je također vezano za Rusiju. Za vrijeme primirja 1917. iz znatiželje je izašao ispred rovova i došetao do obližnjeg sela. Došao je do škole,sve je bilo tiho pa je ušao unutra, a kad je otvorio vrata ugledao je stotine razoružanih ruskih vojnika. Oni su ga molili da im dade vode. Tomo je požurio to raportirati svojim nadređenima, misleći da će mu se priznati da je on sam zarobio te Ruse. Ali, nadređeni oficir je znao za te zarobljenike, jer je sam naredio da se drže u toj školi, jer za njih nije bilo hrane. Zarobljenike je po konvencijama trebalo zbrinuti i nahraniti, a kako nije bilo dovoljno hrane niti za vlastitu vojsku, zarobljenike su držali skrivene dok ne stigne hrana. U ratu su se inače poštivali, vojnik-seljak razumio je vojnika-seljaka na suprotnoj strani. Iako se Tomo nadao da će zbog otkrića zarobljenika biti nagrađen dopustom i odlikovanjem, umjesto nagrade dobio je premještaj na talijansku bojišnicu, na Soču. Talijanske ofenzive na Soči su bile česte pa su topnici da si nekako pomognu slijedili jedno nepisano pravilo: raspitivali su se koja jedinica je trenutno dežurna i čuva liniju bojišnice. Ako su to bili Česi, svi su spavali obučeni i s cipelama, te s puškama pod glavama, a ako su to bili Bosanci, moglo se mirno spavati. Talijani su na crkvenom tornju u mjestu preko Soče imali promatračnicu s mitraljeskim gnijezdima. Kad je to otkriveno, topovi su trebali pogoditi taj toranj iz daljine. Imali su dileme kako uopće gađati crkvu, ali s obzirom da je na njenom tornju već bila vojska, ipak su to ocijenili prihvatljivim. Međutim, niti nakon nekoliko dana i više pokušaja topovima nisu uspjeli pogoditi toranj. Tada je taj zadatak dobio otac Tomo. Otišao je na prvu liniju da sam ispita situaciju i sam je izračunao udaljenost. Već u drugom navratu uspio je pogoditi toranj. Odmah je pozvan na prijem kod komandanta, feldmaršala Borojevića koji ga je odlikovao srebrnom kolajnom. Kao nagradu je dobio i mjesec dana dopusta. Kada se vratio na bojišnicu, bio je ranjen u stopalo te se liječio u bolnicama u Varaždinu i Nagykaniszi. Bolovanje je trajalo mjesec-dva, ali nakon toga se više nije vraćao na front, nego se vratio u Hlebine i do kraja rata skrivao. Inače, u Podravini baš i nije bilo Zelenog kadra. Sjeća se da je otac imao dobar sluh za jezike, dobro se snalazio. Ruski nije naučio, ali je znao rumunjski (kad je bio ljut znao je psovati na svim stranim jezicima - mađarskom, talijanskom, rumunjskom). Znao je s Romima pričati na njihovom jeziku. Pavle se sjeća da je jednom kao mlad čovjek s ocem bio u Italiji kako bi u blizini Gorizie posjetili groblje vojnika palih u 1. svjetskom ratu. Kaže da je tada prvi put vidio suze u očevim očima, a otac ja rekao da tu leže i neki od njegovih poginulih ratnih drugova. Interesantna je bila korespodencija u ratu. Pošta (feldpost) je jako dobro funkcionirala. Paketi su uvijek stizali! U ono doba u svakom selu je bilo puno polupismenih. Oni koji su bili pismeni pisali su umjesto ovih, osobito svećenici i umirovljeni notari. Ali to nije bilo badava, jer su notari pisali adrese isključivo za novac. Išli bi od kuće do kuće i gnjavili ljude da će im oni napisati adrese. Tomina majka koja je sama znala dosta dobro pisati je to odbila. Uvrijeđeni notar je onda kazao da će to tako biti zadnja pošta - suhi sir aludirajući na činjenicu da su brojevi pošte bili vrlo važni i da se na paketu moralo napisati što sadrži. Bilo je zabavno slušati puno puta te priče koje su prestale čim je počeo 2.svjetski rat, 1939.